Za viteza, Dedu mog života…
Negdje ti huči Lašva, negdje Miljacka.
Negdje srce čuvaš u naramku, negdje u priglavkama, a ponekad u kantici za toz iza kuinjskih vrata. Negdje će ti zapuhati s Vlašića, a negdje s Trebevića. Ima li u tebi više hercegovačkog ili bosanskog – to nek’ ti kažu oni prije tebe. Svejedno odakle si, važno je kako to podneseš, na nogama ili na guzici.
Svejedno je – jel’ Vitez ili Sarajevo. Putovati moraš, ponekad na semafor stati i vazda posteljinu zamijeniti. Jer duša prohoda od – do i nastani se tamo gdje je proljeće, tamo gdje joj je smiraj. Tresli mi jabuke sa grane ili ne, stablo jabuke će uvijek biti tamo. U njegovoj bašti. U dedinoj bašti. Tamo gdje se duše sastaju i pričaju o životu koji su prošle.
Toliko sam čekala ovo proljeće, samo da prođe srklet kiša i hladnoće, da odem do Viteza, da ga pitam hoće li sijati, jel’ ga sikira nana i šta će sa jabukama. Nazvao me bezbroj puta posljednjih mjeseci, da me okolo kole pita, imam li nekog momka i da se ne sikiram, da će naići neko već. Da me sanjao. Kako je sanjao da sam mu dovela na odobrenje tog nekog. Sve bi da pita, a sramota ga da me ne uvrijedi, jer sam mu pričala dugo o samo jednom. I kad je došao kraj i tom jednom, onda mi je rekao: „Ih, goni ga ‘ćeri moja. Di su svi, ne mora značiti da ćeš i ti. Polako, tebe neko čeka. Sve je to već određeno. Samo nije sve na naš vakat, nego na Njegov vakat.“
Govorio bi, samo da se još nas dvije „smjestimo“ i da može s hajrom Tamo. A jedna se smjestila, ali nije bilo vremena da mu javi… pa mu nekako, ostadoh samo ja. Najmlađi isprdak, jer to sam mu bila, tako me zvao. Prva odozada. Posljednja od posljednje mu. A imao ih je imao tri. Okačene u svojoj sobi iznad stolića sa Kur’anom i kesama. Imao ih je okačene na sakou kao najvažnija ordenja u životu. Glancao ih da sjaje i govore same za sebe sa svim onim što su prešutile, rekle, donijele i odnijele. Najmlađa mu od najmlađe. Od ove što mu je bila očni vid. Pa sam mu obećala čekati, još davno.
I evo, čekam još. Čekam da bude nečiji vakat. Čekam da opet uskočiš u one kaloše ispod klupe na terasi. Da obučeš onu uredno složenu smeđu kariranu košulju sa čiviluka u hodniku. Da navučeš one priglavke. Da naložimo taman toliko da ti nikad ne bude hladno. Da sklonimo tvoje lijekove, vrag ih odnio. Čekamo da prođe vrijeme, ali da nam budeš iako nisi tu. Da narežeš kolače od tetka Time. Da smjestiš ispod stepenica lokume tetke Nune. Da ti Baha pitu napravi, ali… malo masniju.
Čekamo da nanu nasmiješ do grča u nozi. Da joj prineseš i odneseš. Da joj nikad san ne pokvariš. Čekam da ti ne prouči Subhaneke na tevhidu.
Čekam, dedo, da me sanjaš – da ti dolazim s onim jednim, da ga odobriš i da mu ispričaš važne lekcije iz Titinog vremena. Da mu o ljubavi i rakiji sve kažeš. Da meni i Nirvani pričaš kad si nanu na polju sreo i kako ćete se opet sresti. Da mi pokažeš da nikad nisi naučio na viber niti na ove novotarije, jer sve je to ionako prestaro za tebe. Ti si bio viber našeg djetinjstva i zrelosti. Stikere si nam lijepio poljupcima i svojim očima tražio da ti halalimo što pređemo kilometre da vas obiđemo. Poruke si slao dovama i uvijek smireno sadio, da nam svima po korpu punu pošalješ, na tri kraja svijeta. Na tri jednaka dijela. A kud’ ćeš bolji stiker od buranije iz vaše bašte? Meni nema bolje.
Uvijek ću pamtiti tebe na klupici ispred kuće i kakanjske raspuste sa Nirvanom i Adijem. Kako sam pjevala kod teta Mine i čika Osmana na razglas. Kako sam ti, jedno ljeto napravila velik račun za vodu, jer sam sa šlaufom oprala i tebe i avliju, zalila cvijeće… i skoro oprala krovove svih kuća u komšiluku.
Znam da nam u životu neko ostavi neizbrisive tragove. Dede i nane smatramo, tek usputnim potpornim zidovima i onima koji se podrazumijevaju u lozi naših očeva i majki. Ali vrag nas odnio, moj je bio sve, ali ne usputan i nije se podrazumijevao. Bio je izuzetak u pravilu. Izuzetni dedo, koji je prevazišao sve kafane, radni staž, ostao dostojanstveno van politike i vjerovao u onu politiku – „jedan na jedan“ s Bogom.
Dedo mog života je prošetao svijetom, iako je samo par zemalja obišao. A najviše vitešku zemlju. U njoj je bio cijenjen i u njoj je i krenuo na vječni počinak. Imao je svijet pod nogama i baš s tih nogu je krenuo na Onaj svijet. Vjerujem da neke odlaske moramo dočekati na nogama. Tako me on učio.
Moj dedo je meni dao, bar pet najvažnijih lekcija u životu: u vezi rakije, ljubavi, Boga, Tite i penzije. I te pamtim i slijedim. Pamtim i da si uvijek bio veći od onoga što te zadesilo, zavidnost drugih, nepoštovanje, nepravda, rat i batine… pa možda i ono kad ti se jedna udala a nije te pitala ili kad je mama tvoj novi kaput dala nani da joj sašije suknju ala Lepa Brena… I kad se ono ošišala da si haman ti dužu kosu imao od nje. Praštao si sve – jer veliki ljudi znaju bolje od ljutnje.
To što sam mu najmlađa bila, nikad mi nije teško padalo. Posljednja sam mu stigla i sve je nekako već doživio, pa je s mnom valjda bio bez opterećenja, naviknut na sve. Mene je sačekao da se raduje blesavim marifetlucima najnezrelije unuke. Pričali su mi kako je mama kasno otkrila da me nosi u stomaku i da nisu bili sigurni da će sve proći dobro, te je postojala šansa da neću ispasti zdravo i normalno dijete, pa se za savjet pitao baš on – moj dedo Mehmed. Sa mnom su svi rizikovali, samo je on to radio do kraja smjelo. „Ako misliš da će dijete biti dobro i zdravo i da životi nisu u pitanju, nikakvi prekidi.“ – govorio je. Hrabri ljudi odlučuje hrabro u teškim trenucima, a dedo ih je imao bezbroj hrabrih. Za mene – garu, kako me zvao po rođenju, je on odlučio. I tako je odlučio i za mamu, da me dugo „leži“ u bolničkom krevetu. Čitav život sam se hvalila raji, kako me je moj dedo iz Viteza spasio i kako sam posebno vezana za njega. Iako me je tu Adi pretekao, on mu je bio zjenica. I to sam voljela, jer dijeliti dedu s Adijem je bilo ravno privilegiji nas mlađih naspram starijih. I ja volim Adija, ne koliko je dedo, ali smo ga voljeli zajedno, iz prikrajka. A onda smo i Adi i ja, uskoro imali taman toliko kila, da niko nije mogao dedi u krilo, jer mu noge ne bi izdržale. Mašala – to bi on sad rekao. Sa Harijem, Minjom i Vanom je osjetio ponos i vjerujem da je uvijek, zatvarajući kapiju za njima, znao da su njegove tri ‘ćeri, napravile odličan posao. Hrabro i ponosno, onako kako ih je i naučio.
Sinoć sam pričala s Minjom, mislimo da si rahat s onim što smo napravili.
Okupljanje oko tvog lika i djela, u kući koju si izgradio s nanom – na tri jednaka dijela, bila je jučer, jedno. Zajedništvo svih nas. A zaslužio si sve. Da ti na posljednji ispraćaj dođu moje drugarice kojima sam pričala o tebi i nani, tvojim ranama i rakiji. Da bude toplo i da sva stabla rode na dan kada su te spustili. Da ti Anela i tetka prave halvu. Da ti se skuha sve što si naručio na prije par dana. Da ti Minja i ja sipamo šiš ćevap, a Emina kafu pravi. Jal’ rijetku, jal’ jaku – Minja će odlučiti. Da sjedimo na terasi i gledamo tvoja uredno složena drva. Da se smiješ, jer znaš da smo svi tu. Da ti proslavimo 60 godina braka s nanom ove godine. Da ti sjedimo i pričamo, jer ćeš sve čuti. Da znaš da znamo i bolje od ovoga, ali su tužna srca nekad baš nespretna. I da znaš da će Tima, Nuna i Baha uvijek biti samo tvoje ‘ćeri i da ih ni desetorica sinova ne bi moglo zamijeniti, jer… ne može niko zamijeniti vojsku koju si ostavio iza sebe. Nana će uvijek biti najveća rana i melem tvog umora. Ne zamjeri joj. Vi ste jedno drugo odgojili i život prekrojili.
Fališ nam. Fali mi da nas vratiš na pravi kolosijek, jer se gubimo. Ili se ovo život u nama gubi ili mi u životu, ali svejedno mi ostaješ kompas. Jer ako sam išta radila u ovom životu s tobom, to je da sam te poštovala, voljela i uvijek uživala u tvojim pričama od prije 30 godina. I to mi već fali.
Da si sad živ, pričala bih ti da se ničega ne plašim i da sam odlučila biti svoja. A to je valjda nešto na što bi bio najponosniji. Nadam se da jesi.
Sjećam se da mi je bilo 27, a njemu 79, kad smo shvatili da sam mu ipak prerasla krilo. Ali nije dao reći. Džaba, valjda što sam uvijek bila više dedina nego nanina.
I ustvari, ako mene pitate, mogla sam imati i 37, ali ja dedu svog života nikad neću prerasti, jer ljudi poput njega se nikad ne prerastu, ni srcem ni kilama.
Svima je ostavio po nešto u amanet.
I znam da će ovo sad zvučati smiješno, ali meni je moj dedo u amanet ostavio bijelu kanticu iza kuhinjskih vrata – tozovaču. Da ne prosipamo toz u sudoper, da ne začepimo cijevi… Ustvari, da se nikad ne začepimo. Da nikad ne začepimo, ni srca ni glave.
I dedo, ako ti nije zahmet, zagrli nam čika Amira. Mene će Pahy.
Volim te vazda, dedo mog života.
Tvoj najmlađi isprdak,
B.
Bukvalna.
