More
    spot_img

    Sjećanje na djetinjstvo…

    Sjetih se svog djetinjstva. Nisam imala ništa, ali sam bila sretna kao djevojčica. Allah me stvorio čudne duše, pa sam uvijek nosila osmijeh na licu, a mogu vam reći da mi je osmijeh mnogo pomago u životu, ali i svima koji su bili u mojoj blizini. Jer to je najljepši poklon koji sam mogla dati bilo kome koga sretnem, ili upoznam. Kao mala djevojčica, imala sam običaj izaći u dvoriste i mahati automobilima, obzirom da mi je kuća bila uz glavnu cestu. Mama (r) mi je uvijek galamila što zezam narod, tjerala me u kuću. Prvo sam mislila da se automobil sam kreće, da ga niko ne vozi. Onda sam shvatila ima neko u njemu, pa hajde da im mašem. Zanimljivo, svi su zadovoljno mahali, maloj plavoj raščupanoj djevojčici u crnim gaćama, koja im je osmijeh poklanjala. Sada mislim da je mnogima taj osmijeh u autu možda bio jedini osmijeh tog dana… Taj detalj iz djetinjstva sada mi je najsmiješniji, a znate li koji mi je bio najžalosniji?
    Onaj dan kad je granata pala i kad sam bila ranjena u nogu, nisam plakala što me boli jer u tom trenu nije boljelo, zapkala sam prvo jer sam gledala svoja dva mala psića, koji su od straha pobjegli a ja sam mislila da je i njih pogodilo. A tek kad sam krv ugledala počela sam plakati od straha…
    A imam i najmrže momente odrastanja…
    Kada mama rahmetli poviče: “Ćerooo, hajde od komšinice traži vegete malo, ulja ili soli …” Ma znam da će komšinica dati, nego me bilo sramota tražiti, ali ako ne odem donijeti jest ćemo neslano, bljutavo… Samo Bog zna koliko sam puta pozvonila na vrata strini, neni, komšinici… Sa malom crvenom šerpicom i riječima: “Pita mama imaš li malo…”
    Danas ne mogu reći “ne” bilo kome kad mi pomoć traži, pomažem i kad ne traže. Svekrvin sin prozvao me “majkom Terezom” a djeci čudno što u torbi, osim sitnih kovanica uvijek imam i slatkiša.

    R.R.

    Razo Razijom Čolaković Razo.

    spot_img

    Aktuelno

    spot_img

    Povezani članci