More
    spot_img

    Salih efendija Kajmo iz Raduše

    Mislim da nema ni jednog malo starijeg stanovnika Raduše koji se ne sjeća dugogodišnjeg raduškog hodže Saliha efendije Kajme. Mnoge generacije Radušana su išle mektef pred čuvenog Salih efendiju. Ja sam ga zapamtio kada je bio već u godinama. Često sam boravio u hodžinoj kući jer je hodža imao unuka mojih godina sa kojim sam se igrao. Sjećam se hodžine sobe sa dolafima i peštetama na kojima su se nalazili požutjeli musafi, rukopisi na arapskom i stare knjige oštećenih stranica i iskrzalih listova. Hodža je uvijek nosio staru bosansku nošnju, crne čohane čakšire, bijelu košulju i koparan, a na nogama kožne mestve ili bijele priglavke podšivene kožom. Sjedio bi sa hodžincom u svojoj sobi i pili bi kahvu koja je stalno podgrijavana u zelenom ibričiću, na ispretenoj žeri, pred zemljanom furunom.


    Mnogo je svijeta prolazilo kroz hodžinu kuću. Svi su nešto trebali od hodže, a on je svakog primao, u svojoj, do pola popođenoj sobi, na tankim izlizanim šiljtetima i pred naloženom zemljanom furinom.
    Slušao je hodža razne priče i jadanja osoba u nevolji, kojima je trebala pomoć. Svakog bi savjetovao i upućivao kako da na najbolji način svoje probleme prevaziđe. Bilo je tu raznih priča i jadanja i čak, možda i naoko smiješnih situacija. Jednom se tako jedan naš mještanin žalio, da se nikako ne može odmoriti, da mu je odlazak na počinak postao prava mora i da ustane umorniji nego što je legao! Kad god bi hudnjak zaspao, sanjao bi san gdje mu se prikazivala jedna ogromna visoka obala i istureni dio te obale kao ruka sa raširenim prstima, a iznad duboke provalije kojoj se dno nije vidjelo. A on bi visio na samom kraju te nestabilne ruke, od raztresite zemlje koja se runila i jedva se držao za travnati busjen na kraju malog prsta, koji se svakog trena mogao, odlomiti i isčupati i zajedno sa njim pasti u nepreglednu provaliju.
    “ I tako ti po cijelu noć?” – priupita Salih efendija!
    “Ja, …po cijelu noć čekam, moj efendija, kad će se onaj grumen zemlje i onaj busjen trave, za koju se držim, odvaliti i da odletim u provaliju!”
    “A ustaneš li možda, pa klanjaš, noćni . . .?”
    “Ah, dragi hodža, kako ću ustati onako umoran i nikakav i još sa onakvim snom!”
    “ A, … imaš li ti tuđeg haka pri sebi, nedaj Bože, moj Aljaga?” – tako su zvali tog bogatog i škrtog čovjeka!
    “ Jami ba hodža, … kakvog haka!? Pa ne bi ti ja toga, nedaj Bože, . . . u mene je sve jedan kroz jedan, eno tefteri i eno papiri u općini . . .!”
    “Znam Aljaga moj, ali Allah dž. š. ima svoje teftere i svoje papire i u Njega je sve po univerzalnoj pravdi, a tebi to što se pojavljuje u snu ne izgleda na dobro. Taj grumen zemlje se runi i sve je slabiji i ako tako nastaviš, odletićeš ti u tu provaliju. A onda ti niko neće moći pomoći! Nego, kad si se već pribr’o i doš’o po savjet, hajd’ ti sada kući, klanjaj dva rekjata istihare, …evo ti nijet”! – Hodža pruži ruku, dade mu papirić sa nijetom istihare!, – “ I prisaberi se malo i preispitaj na pustekiji svoje postupke i odnos prema svojoj čeljadi, prema komšijama i prema onima skim međiš u svojim njivama i prema javnom putu i prema javnim dobrima koje koristiš ili nedaj Bože da si šta uzurpirao, kao naprimjer, mjesto u čaršiji, na pijaci, a da ne govorim o kakvom dugu, bilo privatno bilo narodnom budžetu iz koje se izdržava sirotinja i nemoćni . . . ! Poslije dođi kod mene da malo promuhabetimo o tom tvome snu!”
    Čovjek je uzeo papirić sa napisanim nijetom i kao lud izletio iz Kajmine sobe i tek kada je bio na dnu Hasanovog Dola, sjeti se da hodži nije rekao ni Alahimanet. I bi ga stid…! Osjeti glad …i žeđ i otkide krastavicu iz Saline povrtaljke i pojede je, a sve misleći o onom što mu je Kajmo rekao! A onda ga neka ga vrućina uhvati i krastavica mu posta gorka i pođe ga daviti. Sada je bauljao četveronoške i jedva se izvuče iz visoko izraslog kukuruza iz Muje Nakića Luzićke i kada priđe u Husejnovo i Šišin Do, jedva se dokopa jaruge na Delićki i gotovo da je skočio u nju, zapljuskujući se hladnom vodom po licu i glavi, hladeći zajapureno tijelo i obraze, koji su gorili od nekakvog unutrašnjeg uzbuđenja!
    Došao je kući a da ga niko nije ni primjetio. Uletio je u svoju sobu i jedva uzeo avdest nad bakrenim lavorom. Osjetio je sa učenjem avdestskih dova, da mu je lakše sa svakom kapljicom koja bi dotakla ruke, lice, glavu i noge. Klanjao je dva rekjata istihare, sa Kajminim nijetom. Ali, . . . kakva dva rekjata, njemu se otvorilo srce, pa mu je na um pao cijeli njegov život i kućenje i kupovina i prodaja i kućni i komšijski odnosi i odnos prema ženi, prijateljima, rodbini…! I tako je ostao na namazu cijelo poslije podne i tu noć! Ukućani su dolazili pred zaključana vrata i mislili su da je on negdje otišao i da je ključ ponio sa sobom! Kada je ujutro izašao iz sobe, bio je skroz drugačiji. Nekako požutio, providno pobijelio i svi su se začudili njegovoj vanjskoj promjeni, ali ga niko nije ništa pitao.


    Prošlo je od toga nekih i mjesec dana, a pođe se pričati kako se Aljaga promjenio. Ljudi ne mogu da vjeruju. Gdje god je imao neki spor oko međe, riješio ga je i molio komšiju da mu halali i da međaš pomakne tamo gdje mu je mjesto, pa ako treba malo i u njegovo, Aljagino neka uđe, samo nek je pravo! Ljudi su se čudili kada je oborio ogradu prema glavnom putu i da je ponovo vratio veliku meraju u sastav puta, a koja i jest bila narodna, a on ju je davno prigradio i sjedinio sa svojom njivom.


    I u Čaršiji je posjetio sve svoje nekadašnje ahbabe sa kojima se zamjerio radi ozbiljnih, ali i bezveznih stvari. A čaršija je bila komotna za sve, a ne samo za pojedine famijije u koju je spadala i njegova. On je to riješio, na čuđenje trgovaca i zanatlija i svih onih s kojima je bio u poslovnom odnosu! I na pijaci je uklonio znak zauzeća za njegove proizvode, koje je on kupio i sebi obezbjedio privilegije u odnosu na druge. I prema čeljadi se promjenio, naročito prema svojoj hanumi. Odmah joj je kupio u Ahmetaginoj radnji platna za dimija i odveo je zlataru i naručio joj prsten, za zamjenu onog kojeg je ona davno prodala za neke kućne potrebe, a on joj to nikada nije vratio!
    I tako, Aljaga se skroz promjenio. Od natmurenog, dernog i osorli čovjeka, pretvorio se i prijatnog i veselog komšiju, kojeg su ljudi sada salamili, a on im je još prijatnije odselamljivao! A jednom, kada je neki mladić prolazio kraj njega i nije ga posalamio, Aljaga ga je zaustavio i rekao mu: “Sine, hajd malo se vrati unazad, il’ ću ja, …svjedno je, …pa posalami ti mene ili ću ja tebe! Hajde Bogati, nemoj da ovako prođemo jedan pored drugog k’o dva hajvana. Pa i hajvani muknu kada se mimoilaze, a ne mi insani!” Mladić se malo čudio, a čuo je već priče o tome kako je Aljaga postao, u zadnje vrijeme, “malo čudan”, pa se vratio malo nazad i onda sa par koraka posalamio Aljagu, a ovaj mu je uljudno i veselo odsalamio!
    Salih hodža Kajmo je znao ljude i znao je njihove međusobne odnose i imao je priču i mogao je pomoći! Jedno je sigurno i to su znali, svi oni koji su ga poznavali, da nikada nije uzimao novac ili neku veću protiv uslugu za ono što je radio, osim možda kutije cigara i neke hedije od jednog limuna ili narandže, gurabije i drugih tadašnjih skromnih i uobičajenih poklona.
    Tako je i proveo svoj život, veoma skromno, gotovo siromašno, iako je bio čuven i cijenjen i kod naroda i kod uglednika tog vremena. Pisao je na arapskom jeziku sureta iz Kur’ana, sastavljao dove i pravio zapise bolesnima i ljudima u nevolji, iako je to tada, u to vrijeme, bilo zabranjivano. Ali, ponekad bi i vlast „zažmirivala“ i dozvoljavala da se zapiše zapis za nekoga ko nije imao kud i koji je obišao sve doktore i kojeg je bolest mnogo obhrvala. Jednom je tako, jednom našem komšiji, a borcu NOR-a, Salih efendija Kajmo, uz Božiju pomoć spasio život. Mnogi taj događaj i ne pamte, a i stariji su ga skoro zaboravili, a on je istinit utoliko više, da je taj čovjek, poslije toga što mu se dešavalo u njegovoj bolesti, proživio još preko pedeset godina, a da mu se bolest nikada više nije povratila.
    A događaj se desio negdje pedesetih godina prošlog stoljeća, desetak godina nakon završetka II svjetskog rata. Taj borac, partizan, učesnik mnogobrojnih borbi i mnogih ofanziva u II svj. ratu, bio je teško obolio, «skrenuo» je i stanje mu se nije nikako popravljalo. Obišao je sve jače jugoslovenske psihijatarske klinike, ali bez ikakvog uspjeha. A kada je jedne noći «digao ruku na sebe» i ukućani ga jedva savladali, kad je nožem pokušao da sebi oduzme život, ukućani predložiše da se ide kod hodže Kajme, ne bi li on „nešto za dotičnog učinio!“
    Hodža je ljubazno primio članove njegove porodice, ali im je rekao da mu je zabranjeno «to» raditi, a i opasno je i po njega samog i po one koji se s njim u kući nalaze. Ovi su rekli hodži da su dobili usmeno odobrenje od “glavnog” iz opštine, a ako treba i pismeno će dobiti i sigurno se vlast u ovaj slučaj neće miješati. Tako je hodža uz nagovor porodice, počeo svoje čuveno «učenje»! Prije nego je hodža počeo učiti „svoje učenje“, rekao je bratu od ovoga borca NOR-a, da on dođe za tri dana, u to i to vrijeme i da prisustvuje završnom učenju, pa ako Bogda da u tom poslu uspije! Upozorio ga je još jednom na to, da je «sve to», to “učenje”, po obojicu veoma opasno.
    Tako ti trećeg dana, negdje iza ikindije namaza, dođe brat od ovoga borca NOR-a i zateče hodžu gdje uči. Hodža mu je išaretom, nikako ne prekidajući učenje, dao znak da sjedne pored njega na razvučenu ovčiju pustekiju. Čovjek je vidio po zaostalim listovima hodžinog Musafa da je „učenje“ već pri samom kraju.
    Malo zatim, pričao je dotični, kada je hodža prevrnuo i poslednju stranicu, koja je bila malo poderana i jedva se držala na tankom bijelom končiću ove Svete knjige, sva se je kuća iz temelja zatresla. Huka i vjetar su bili toliko jaki, da je imao osjećaj, da ga je neka sila otpuhala napolje i da on lebdi dole, iznad Hasana Bejte Strane i vidi jasno ispod sebe krovove Samarine i Bašine kuće i vidi djecu koja se vraćaju sa napunjenim flašama Raduške ilidže i drvare kako idu u šumu i zalaze u rijeku ispod Hatibove kuće, a onda osjeća da je tu, u hodžinoj sobi i da se ustvari nije ni pomakao sa izlizane hodžine pustekije! Škripale su tavanske grede i lupali pošavci na drvenom krovu, a stakla su se tresla kao da će izletjeti iz sasušenih drvenih prozora. Čak se i zemljena furina, sa zaglenim lončićima, drmala i čovjek bi rekao da će se sva raspasti. Čovjek se gotovo oduzeo i toliko se prepao, da je bio spreman da bježi iz kuće! A onda je osjetio hodžinu ruku na svome koljenu, koji mu je išaretom davao znak da se primiri.
    Potrajalo je to još neko vrijeme, a onda se sve iznenada umirilo, samo se kao u daljini čulo nekakvo fijukanje i hujanje, kao da vjetar lahori kroz polutamnu sobu. Ponjave na popođenom dijelu hodžine sobe su se gibale kao da su na morskim valovima. Listovi starih knjiga i ćitaba na peštetama su treperili, kao brezovo lišće na vjetru, ali ništa se nije remetilo, od prostirke po podu, niti knjige po drvenim hodžinim peštetama, samo se on grčevito držao uronjenima prstima u runo pustekije, da ne bi negdje odlepršao i da ga ne bi nešto odnijelo.
    A onda je čuo škripu otvaranja sobnih vrata, koje je dugo trajalo, a onda i škripu njihovog dugotrajnog zatvaranja. A jasno je gledao i vidio da se ona, u stvari, nisu ni otvarala ni zatvarala. Čuo je kako „neko“ ulazi lupajući snažno nogama o pod i ljutito pita hodžu, zašto se «on» i njegova družina uznemiruju u ova doba?
    Hodža je na glas učio Kulhuvallahu, a onda sureta Felek, Nas, pa onda i Elham, a onda je rekao onom nevidljivom koji je pravio nevjerovatnu buku i galamu, da mora odmah da napusti “tog i tog” i da ga više ne uznemiruje i pritom je pomenuo bolesnikovo ime i prezime.
    «Ali on je mene uznemirio, …a ne ja njega» – čuo se snažan glas od kojeg se je u kući ponovo sve zatreslo i peštete sa knjigama i tanjiri na rafama i hodžin zeleni ibričić sa kahvenim fildžanima i voda iz ibričića koja se zapljusnula i zacvrčala na užarenoj žeravici ispred zemljane furine.
    «Ja sam bio miran u jednoj vodi pored puta, kada je on naišao. On je sa hrgom zagrabio vode i bez pominjanja Boga se napio. Ja sam se uhvatio za hrg i on je popio i mene s vodom i ja od tada nemam živa mira»!

    «A, otkuda ti u toj vodi i na tome mjestu»? – upitao je hodža.
    «E ja sam u tu vodu upao, još davno, prije mnogo, mnogo godina. Ljudi su prolazili, sjedili bi kraj vode i odmarali se, zahvatali bi vodu posudom, pili iz ruke ili bi se naginjali i onako ustima pili vodu. Ja bi se tada hvatao za posudu, za ruku, za usta, ali bi brzo otpadao, jer bi svi ljudi prilikom pijenja pominjali Boga, svako na svoj način, neko s bismiletom, neko se prekrsti i pomene Boga i ja bi onda bio nemoćan. A onda je, kada sam gotovo izgubio svaku nadu da ću izaći iz te vode, naišao ovaj, iz kojeg me ti sada izgoniš i napio se bez pominjanja Boga i tako sam ja ostao u njemu.
    Hodža je učio suru Svjetlost iz Kur’ana i puhao niz list papira, a onda je rekao:
    «Eto, gotovo je sada! On je tebe pustio, sad pusti i ti njega i ostavi ga na miru»!
    Malo zatim čuli su se snažni koraci, da se sva soba tresla. Tresnula su i sobna vrata, iako se nisu otvarala, a šteka je od siline izletjela iz svog ležišta i sva se kuća tresla i onda se sve za nekoliko trenutaka umirilo.


    Nastala je nekakva gotovo nepodnošljiva tišina koju je samo remetilo pucketanje vatre ispred zemljene furine. Hodža je još nešto učio, gledao čovjeka pored sebe, zamotavao zapis i uvezivao ga voštanim koncom i davajući mu ga govorio:
    «Dragi moj! Ovaj zapis ćeš obnijeti bolesniku tri puta oko glave i neka ga nosi tri hevte oko vrata, a onda ćeš ga zakopati u tromeđu trokutastih njiva u kojima je čajra još ne pokošena, a od različitih da je vlasnika. Eto, dragi moj, ja sam svoje uradio a Bog dragi jedini zna kako će ispasti! I neka bude sve ovo što se je uradilo, sa Božijom pomoći i hajirli »!
    A čuvjek, brat od ovog našeg komšije, ovog borca NOR-a, sav isprepadan je pokušao ustati, ali bez uspjeha. Noge ko drvene! Bio je sav van sebe od nekakvog straha i uzbuđenja. Hodža ga je još malo zadržao, ponudio ga kahvom koju je sipao u fildžan iz zelenog ibričića, koji se stalno podgrijavao na žeravici pred zemljanom furinom.


    «De, bujrum, de! Malo dođi sebi pa onda hajde. Biće to, ako Bog da, sve dobro»!
    Popili su kahvu i čovjek je tek onda otišao.


    Eto tako se pričalo o moćima Salih efendije Kajme čuvenog hodže iz Gornje Raduše.
    A onaj borac NOR-a, naš komšija, poslije tog „hodžinog učenja“ je potpuno ozdravio. Odhranio je i izškolovao troje djece. Živio je sve do skora i doživio više od devedeset godina. Glavu je nosio malo ukrivo i nikada se više nije razbolio. Svom bratu je poslije pričao, da jest pio vodu iz jedne «vode» pored puta, poslije jedne akcije koju su oni imali u okolini Kotor Varoši, protiv četnika i sva priča mu se poklopila sa onom pričom koju je dotični čuo kod Gornjoraduškog hodže.
    Salih efendiju Kajmu su svi poštivali. Mnogi su stranci kod njega dolazili, a i «važni» ljudi kada bi dolazili u Gornju Radušu, obavezno su posjećivali staroga hodžu koji je svakog, pa i njih, primao jednako i sa istim poštovanjem, u staroj kući, u do pola popođenoj sobi, na izlizanoj ovčijoj pustekiji i pred starom zemljenom furinom.


    Iz knjige: Nezir Nakić “Priče ispod Mamene jelike!”

    tesanjtesanj.ba

    spot_img

    Aktuelno

    spot_img

    Povezani članci