– Da, da – potvrdio mi je profesor dr. Muhamed Filipović prilikom susreta. Pisao sam knjigu „Zapisi i hamajlije“ i želio sam da mi ugledni profesor kaze svoje mišljenje o toj kontraverznoj temi s naglaskom na duhovni svijet u kome egzistiraju različiti duhovni entiteti, koji pod određenim okolnostima utiču na naš život i naše sudbine. Sjetio sam se djetinjstva u Tešnju i priče o stečenom bogatstvu, društvenom usponu i moralnom padu Ademage Mešića. – Sasvim je moguće da je Ademaga Mešić izlijegao svog hudama – potvrdio je profesor. – U Bosni i Hercegovini su se zadržla mnoga tajna znanja koja su sa sobom donijeli stari derviši i turski vjerski misionari. O njima se pričalo u velikom povjerenju, najčešće u gluhim nocima. Pisao sam o tome da se u Bosanskoj krajini odakle ja crpim svoja sjećanja na narodna vjerovanja, tradiciju i događaje, za hudame smatralo da imaju neke posebne osobine, među kojima se najviše ističu njihova bezpogovorna poslušnost, ali i zla volja i osvetoljubivost, ako im se ne ugađa.
O fantastičnim moćima hudama i drugih sličnih duhovnih stvorenja, u Tešnju su se uzrat pripovjedale fantastične priče. Šuškalo se na noćnim prelima kako ima živih svjedoka da u nekim tešanjskim prigradskim grebljima noću ustaju mejti i da se iz ratom napuštenih starih kuća čuju glasovi njihovih mrtvih, ubijenih i nestalih gospodara. Ja sam to sve slušao otvorenih očiju i sa velikim interesovanjem i u sebi budio znatiželje a ne strahove što se moglo očekivati.
Ali vratimo se priči o duhovnim (ne)poslušnicima hudamima. Evo šta mi je za knjigu napisao profesor dr. Muhamed Filipović:
„Neki smatraju da se hudam stiče posebnim činom učenja i općenja sa nadnaravnim svijetom. Drugi, da se hudam stiče tako da se uče posebne molitve kroz četrdeset dana i u isto vrijeme nosi golubije jaje pod pazuhom i slično. Međutim, ja nikada nisam čuo neko mišljenje ili tradiciju o tome koja bi specifično određivala način sticanja hudama. Čuo sam, međutim, za tri-četiri slučaja u kojima se javljaju osobe za koje se smatralo da su imale hudama, a poznavao sam lično jednu od njih.
U rodnom mjestu mojega oca, u Ključu, smatralo se da hudam prebiva u kući starog Osmanbega Filipovića. Ja sam bio u toj kući više puta, jer je Osmanbegova unuka Fethija bila udata za mog brata, rahmetli Husrefa. Hudam se u toj kući javljao na razne načine, a najviše uznemiravanjem ukućana lupom, prosipanja brašna po kući i drugim načinima kojima se skreće pažnja na sebe. U kuću se nerado išlo uveče i usamljeno, pa se uvijek nastojalo ići u grupi. Sâm sam jednom prilikom noćio u toj kući. Spavao sam na krevetu u uglu sobe nad kojim je, na serdžadi obješenoj na zidu, visila puška. U noći sam se probudio i ugledao pušku, te se strašno prepao misleći da hudam hoće da puca u mene. Zaplakao sam, a nakon što je moja majka ušla u sobu i umirila me, spavao sam do jutra bez ikakvog znaka prisustva hudama.
Drugi slučaj osobe koja je posjedovala hudama pričala mi je moja majka. Naime, dajdža njenog prvog muža (Huseinbega Filipovića iz Rastoke kod Ključa), poznati i bogati Arifbeg Džumišić imao je, navodno, hudama. Moja majka je bila veoma pametna i trezvena žena i velika muslimanka (“turkovasta”, kako se to govorilo kod nas), pričala je za dva slučaja neobjašnjivih događanja kojima je ona bila svjedok, a koja su pripisivana hudamu Arifage Džumišića.
Prvi se zbio u Rastoci, a drugi u Sanskom Mostu. Prvom prilikom radilo se o posjeti Arifage svojoj sestri Hanumici, udatoj za Hadžiahmetbega Filipovića, inače svekra moje majke, kada je zatražio da mu jedna snaha ujutru skuha kafu. Jetrva moje majke, vesela i mlada žena kazala je: Baš ću mu ja ustajati!…
Moja majka kazuje da je nju ujutru rano probudila žena po imenu Gopa, koja je radila u kući, i da je ona skuhala kafu. Kasnije se ispostavilo da Gopa, zapravo, nije uopće ustajala, nikoga budila, a da je jetrva imala neprilika, jer joj je cijela soba bila uzdignuta. Te čudne događaje svekrva je mojoj majci protumačila riječima: Pa to je onaj njegov!, pri tome misleći na hudama.
Sličan slučaj dogodio se prilikom njihove zajedničke posjete Arifagi Džumišiću u Sanski Most. Tada je jetrva izgubila nakit i zbog toga nije mogla ići u posjetu. Nakit je kasnije nađen u jetrvinoj sobi, za metlom, u uglu. I taj događaj je protumačen zlovoljom hudama, zbog onoga ranijeg odbijanja da se Arifagi probudi za rani sabah i da mu se priredi kafa po njegovom tebijatu…“
Dok smo živjeli u Tešnju, moja majka je često posjećivla Ibrahimagincu Hodžić, dobrodušnu i pametnu staricu, kojoj su u 104. godini života nikli novi zubići. Ona je bila krepka i očuvana, nježnog lica i živog sjećanja. Prava živa legenda grada koju su svi Tešnjaci voljeli i poštovali. U vrijeme kada je donesena naredba da se muslimanske žene na javnim mjestima oproste od uobičajnog zara i feredže, gradske vlasti su jedino Ibrahimagincu poštedile te „sramote“. Živila je sama bez roda i poroda i moja sestra Subha joj je često nosila hranu koju bi joj s velikom ljubavlju kuhala moja majka.
Volio sam Ibrahimagincu i radovao se kada bi me majka, prilikom čestih posjeta, vodila sa sobom. Njena prelijepa kaldrmisana avlija u meni je budila osjećaje kao da ulazim u čaroliju. Svaki kameni oblutak bio je bezprijekorno opran i čist, a čudesno lijepa mreža raznobojnih cjetova prkosa (Portulaca grandiflora), koji su u tešanjskim mahalama njegovani jednako kao i turski karanfili, stvarala je utisak živopisnog perzijskog ćilima. Skakutao bih sa oblutka na oblutak da ne bih nekim slučajem zgazio cvijet.
Kuća u kojoj je živjela posebna je priča i u meni je budila neku čudnu toplinu oko srca i osjećaj da ulazim u nekakvo drugačije vrijeme. Obično bih sjedao ispod sećije, na mehku jagnjeću bundicu i poput malešnog cvrčka iščekivao tihi glas stogodišnje starice. A znala je pripovedati o prošlosti, svom djetinjstvu i događajima koji su u meni izazivali zbunjenost i radoznalost. Pričat ću vam o tome, kada vam dovršim sjećanja na hudame profesora dr. Filipovića, koja potvrđuju duboka narodna vjerovanja da su ih neki posebni, učeni i vjerski obrazovani ljudi u Bosni i Hercegovini, uspjevali stvoriti i koristiti se njihovim bezgraničnim moćima u svakodnevnom životu.
Evo nastavka tog sjećanja:
„…Treći slučaj posjedovanja hudama prepričavan je za kadiju Bahtijarevića dok je služio u Varcar Vakufu. Tada su se oko njegove kuće zbivali veoma čudni događaji. Na kuću je, s vremena na vrijeme, padalo kamenje, krov se tresao iako nije bilo moguće ni na kakav način utvrditi šta je uzrok svemu tome. Čak su jedno vrijeme i žandarmi čuvali kuću, ali se sve, ipak, ponavljalo!
Četvrti slučaj osobe sa hudamom osobno sam upoznao. Radilo se o našoj komšinici Hadžiabdaginci u Banjoj Luci. Za nju se govorilo da posjeduje svoga hudama. Tako se, naime, tumačio čudan događaj da je Hadžiabdaginca napadnuta uz ramazan, dok je bila na namazu, u svojoj kući i u prilici kada je više osoba bilo u prostorijama gdje je ona živjela, a niko od prisutnih nije vidio niti zamjetio neku osobu koja bi to učinila. Mi, djeca, bili smo obavezni da idemo Hadžiabdaginci na Bajram ili u nekim drugim prilikama, pa smo se strašili da nas ne napadnu hudami. Ona je nakon tog čudnog događaja uglavnom živjela uvijek sama.“
Ovo zanimljivo sjećanje ima svoju višestruku vrijednost. Napisano je jasno, s mnogo autentičnih detalja, i posjeduje nesumnjivu vrijednost istinitog svjedčanstva. Konačno, to je prvi puta da se o hudamima javno govori, a ono što je u svemu, najvrednije jeste autor kome se može vjerovati – prof. dr. Muhamed Filipović.
Iako su hudami u prošlosti bili česta tema u usmenim kazivanjima, pogotovo u zatvorenim sredinama i među “starinskim” ljudima, o njima, na žalost, nije ostalo mnogo pisanih svjedočanstava. Nije, zapravo, ostalo gotovo ništa. U to sam se i sâm uvjerio kao istraživač duhovnog nasljeđa u BiH. Tek poneka rečenica u pripovjetkama starih muslimanskih literata s kraja pretprošlog i s početka prošlog stoljeća. Ipak, pouzdano znamo da je ta tema bila veoma prisutna među dervišima i sufijama poslije mističnih rituala i zikrenja, ali jednako tako i na nocnim mahalskim sijelim.
O njoj se kazivalo na razne načine. Izmišljani su i dodavani fantastični detalji, a hudami su najčešće predstavljani kao dobri duhovi koji su spremni da izvrše svaku naredbu svoga gospodara: da napune porodičnu kasu zlaćanim dukatima, da u treptaju oka ispune gospodarovu želju i da iz Bagdada donesu miloslasne hurme, iz Damaska medene smokve, iz Carigrada tahan-halvu…
Nije bilo želje, koju, prema tim zanimljivim usmenim kazivanjima, hudami nisu mogli da ispune.
Šta je o tome znala Ibrahimaginca…?
NASTAVAK SLIJEDI
Piše: Ahmed Bosnić
NAPOMENA: Radi se o romanu o Tešnju, kojega autor piše online, iz dana u dan, i kojeg će izdati CKO TEŠANJ.
tesanjtesanj.ba
