Najsretniji dio mog života odvijao se u ranom djetinjstvu u rodnoj kući smještenoj usred Tabaka. Najčešće bih se budio rano ujutru, prije sestre Subhe i brata Mustafe s kojima bih spavao zajedno na šiljtetu prostrtom ispod sećije u dnevnoj sobi. Kroz prozore iznad nas mamili su me jutarnji sunčevi zraci, pozivajući me da ustanem i krenem u igru, a iz susjedne sobe čuo bi se milozvučni glas moje majke koja bi tiho, da nas ne probudi, pjevušila neku sevdalinku iz livanjskog kraja i svoje mladosti, obavljajući uobičajene jutarnje
kućne poslove. Srce bi mi se ispunilo silnom milinom i osjećajem sigurnosti.

Mogao bih da poletim kao ptica!

Hvala Bogu, sve je kao i svakog jutra, nigdje kraja mojoj sreći!
Taj osjećaj sigurnog djetinjstva, sreće i usklika, budio se u meni svako jutro i nisam ga mogao ni sa čim ljepšim uporediti. Prozori naše kuće bili su okrenuti prema istoku, i već u rano jutro soba bi se ispunjavala svjetlošću i toplim sunčevim zrakama, a moja majka bila je ranoranilac i do našeg buđenja cijelu kuću bi pomela i sredila da blista. Nismo smo se razlikovali od mnogih Tešnjaka po imućstvu, ali jesmo po porodičnoj harmoniji i sreći.

Posljednjih godina gledam svoju rodnu kuću s nevjericom i s velikom žalošću. Ne znam kome pripada i ko joj je vlasnik, ali pratim njenu dramu – gledam kako nijemo umire. Na njena vrata već odavno niko ne kuca i ne ulazi; gledam kako se spoljni zidovi rune i pucaju, a prozorska okna s razbijenim staklima gube formu, krive se i postaju sve lohotnija. Tužan sam što je krov sve krhkiji i što mu stare krovne grede slabe. Naleti proljetnih i jesenjih vjetrova i kišnjih oluja prijete da ga definitivno uruše. Moja rodna kuća, u kojoj sam udahnuo život, umire pred očima mojih Tešnjaka i već odavno djeluje ubogo među prelijepim kućama vrijednih Tabačana.

Je li u njoj već zamro moj duh ili svakim danom gubi snagu i postaje slabašnija, opirući se neumitnoj sudbini? Hoće li je dobri Allah spasiti od zaborava, kao što je spasio mog babu da ne ostavi kosti na teslićkom ratištu…? Ne mogu da vjerujem da će je zauvijek obgrliti korov…

Zajedno s njom nestaju moja sjećanja.

Kada bih se probudio, bržebolje bih otrčao do majke. Ona bi me nježno zagrlila, uputila redovitu zamjerku: „Zar si se već probudio?!…“, i uputila me da se umijem, pridržavajući bokal vode nad bakrenim legenjom. Zatim me je pustila da se igram čekajući sestru i brata da bismo zajedno doručkovali, najčešće bijelu kafu
od divke.

Kuća je imala divan raspored. Dnevna i gostinska soba gledale su na istok, u našu neveliku baštu u čijem je dnu cvjetala golema ruža đulbešećerka koja je bila jutarnji dom brojnih vrabaca. Iz soba se izlazilo na hodnik koji je vodio do kuhinje i ostave. Na zidu hodnika visio je babin ruksak. Isti onaj s kojim je krenuo na teslićko ratište.

Po povratku ispred Sreza, donio ga je kući. Bili smo presrećni kada smo ga ugledali kako se vraća, a mama je tiho ponavljala: „Hvala Allahu dragom… Hvala Allahu dragom…“, i pustila ga da uđe očekujući da joj objasni šta se dogodilo, pa su svi Tešnjaci otisli, a on se vratio kući.

Prvo je objesio ruksak na zid, a onda ponovio priču o događaju ispred Sreza.

Ko je taj plemeniti mladić…? Iz čije je porodice…? – pitala je majka bezbroj puta tokom tog dana.
Ne znam – odgovarao je babo. – Nikada ga do danas nisam vidio. Došao je cestom od Raduše, stao pred organizatore i rekao:„Nemojte voditi Latifa!… Ja ću se za njega boriti na teslićkom ratištu!…“

Sljedećih dana, kada smo čuli da je poginuo, svi smo tugovali za njim. Ali nikada nismo saznali njegovo ime.

Babo je tog dana svoj ranac objesio na zid hodnika, odmah blizu vrata iz kojih se izlazilo na lijepu, u mušepke uokvirenu verandu, popločanu prelijepim italijanskim pločicama. U njoj smo se kao djeca najčešće igarli, a ljeti bi majka u nju iznosila fijaker šporet i pretvarala je u ljetnju kuhinju. Sve se u našoj kući unaprijed znalo i poštovalo.

Ranac na zidu bio je jedina stvar u koju nismo smjeli dirati. Majka bi svako jutroiz njega vadila staru kukuruzu, pogaču ili kruh, i na njeno mjesto stavljala novu, ispečenu tog jutra. Zatim bi mijenjala vodu, pa ruksak vraćala na klin. Druge stvari: kašiku, viljusku, nož. Presvlaka i druge stvari ostale bi u rancu. Vadila bi ih tek nedjeljom, protresla, obrisala i ponovo vraćala na njihovo mjesto. Taj ritual ponavljao se sve do 1950. godine kada su moji roditelji zaključili da više neće biti rata.

U Tabacima, kao i u ostalim tešanjskim mahalama, oduvijek se njegovao kult čistoće i cvijeća. Nije bilo kuće niti avlije u gradu a da nije bila ukrašena nebrojenim mirišljavim raskošnim cvjetovima. Posebno su bili popularni prkosi, u Tešnju su ih zvali jezičci (Portulaca grandiflora) , koji su svojim bezbrojnim puzećim mehkim grančicama i raznobojnim cvjetovima već s proljeća prekrivali besprijekorno čiste avlijske kaldrme, brižno uređene gotovo pred svakom kućom, i stvarali dojam jedinstvenih cvijetnih ćilima kojima se pridavala velika pažnja i njega.

Ispred kućnih prozora, kao što je bio slučaj u našoj kući, obično se njegovalo različito dvogodišnje cvijeće – turski karanfili (Dianthus barbatus), miomirisni šeboj (Cheiranthus) , glamurozne hortenzije (Hydrangea spp.) koje u Tešnju nazivaju Hadžibeg (?!), ljekoviti žuti neven (Calendula officinalis), lijepe kadifice (Tagetes patula nana), raznobojne maćuhice (Viola sp. swiss giant), bosanski ljiljani (Lilium bosniacum), a u dnu bašta svakog proljeća cvjetala je prelijepa ruža đulbešećerka sa stotinama mirišljavih cvjetova od koje je naša majka pravila miomirisno slatko, kolače, sokove, stavljala je u pekmez i med, te dodavala u jabukovo sirće kojim bi gasila tjelesnu temperaturu u rijetkim prilikama kada bi se neko od nas razbolio.

U proljeće su se oko kuće gegala jata pačića i cvrkutali pilići. Morali smo ih čuvati od jastrebova koji su često kružili iznad kuće, pokušavajući da ih ugrabe.

Bile su to gladne godine poslije iscrpnog rata, pa nam je otac kupio i dvije koze – Zlatku i Sjanku – da imamo mlijeka, sira, mlaćenice i masla. Hvala Bogu, pa smo na tome odrasli. Pšeničnog brašna najčešće nije bilo, i uglavnom smo mijesili i jeli puru i kukuruzu. Ponekad je babo uspijevao odnekud, iz neke vodenice, nabaviti raženog brasna ili koji pregršt neprosijanog pšeničnog, pa smo se sladili ukusnim pogačicama.

Dugo, vrlo dugo nisam znao da postoji bijelo brašno i bijeli kruh, a kada sam ga prvi puta okusio – činilo mi se da je bolji od svakog maminog kolača. Dao mi pola kriške moj novi prijatelj Emir, čini mi se najmlađi sin dobre učiteljice Zlate Dedić koja je vrlo kratko živjela u Tabacima, iznad naše kuće.

Najveću radost ipak su nam donosili UNRRA-ini paketi koji su za vrijeme rata bacani iz aviona, a nakon rata stizali redovnim avionskim letovima iz Amerike.

Naravno, niko od nas tada nije znao da je 1943. godine osnovana posebna organizacija Ujedinjenih nacija za pružanje pomoći u ratu nastradalim narodima – United Nations Relief and Rehabilitation Administration – UNRRA, ali to i nije bilo toliko važno. U paketima smo dobijali mnogo toga što do tada nismo imali priliku da probamo: takozvana Trumanova jaja (po imenu američkog
predsjednika Harija Trumana), mlijeko u prahu, vrlo ukusne mesne i riblje konzerve, mlijeko u prahu, ukusni sir u komadima koji me podsjeća na današnji edamer, marmelada, brašno, šećer, instant-kahva, čokolada, mirišljavi sapuni, jakne šuškavce, najlonske čarape i neke higijenske potrepštine.

Svega ostalog imali smo dovoljno. U nevelikoj bašti ispred kuće sijali smo gotovo sve povrće – od krompira do paradajza i začinskih biljaka. Nije nam trebalo baš nista, a sočno voće bilo nam je nadohvat ruku. Sa desne strane, u vrtu naše komšinice Nazaragince, lomile su se o roda jabuke šarenike, šljive bardaklije, kruške lipnjače i crno i bijelo grožđe kakvog nigdje u Tešnju nije bilo. S gornje strane, u Arifagincinom voćnjaku, lomile su se grane raznoraznog
voća, a tik uz našu avliju rasla je krošnja jabuke isprepletana crnim bosanskim mirišljavim grožđem. S lijeve strane, uz sami prilazni put našoj kući, razgranala se šljiva iz Đulsihanuminog vrta, koju nikad nismo mogli do kraja obrati. Sve nam je to bilo otvoreno, mogli smo brati i jesti, jer su bile takve tabačke komšije.

Ne znam zašto, ali sam se najčešće peo na Đulsihanuminu šljivu. Imala je veliku krošnju i lahko je bilo penjati se na nju, pa sam na njenim granama izvodio različite nestašluke, sve dok jednog dana nisam navrh glave osjetio da mi se javilo malo krvi, kao da sam se ogrebao. Obrisao sam je rukom, ne sluteći da ću sljedećih tri-četiri mjeseca imati nezarastajuću ranu koja će teško zabrinuti i opteretiti moje roditelje. Čak i susretljivog partizanskog liječnika dr. Nikolu
Ljahova, kojeg je ratna sudbina sa obala Volge, iz dalekog Astrahana, dovela u Tešanj, gdje je bio voljen, stekao ugled i dozivio lijepu starost.

Plemeniti doktor Nikola Ljahov bio je naš kućni liječnik, i u mojim tešanjskim sjećanjima zaslužuje posebno kazivanje…

NASTAVAK SLIJEDI

Piše: Ahmed Bosnić

NAPOMENA: Radi se o romanu o Tešnju, kojega autor piše online, iz dana u dan, i kojeg će izdati CKO TEŠANJ.

tesanjtesanj.ba