More
    spot_img

    Između sna i jave: MOJ TEŠANJ (8) TULPA

    Tešnjaci se prepoznju po svojoj dobroti!

    Tu jednostavnu istinu sam zapamtio davno od čovjeka kome se moze vjerovati. Povremeno mi je donosio zanimljive priloge i tekstove o zivotu u starom Sarajevu i ja sam ih redovno objavljivao u „Svijetu“. Pisao je nadahnuto i zanimljivo. Iza njega su ostale priče, romani, ilahije… Bio je naočit, izuzetno obrazovan, samozatajan, suzdržljiv i poprilicno nepovjerljiv; očito je bilo da je bio opterećen nekim teškim bremenom koji je nosio na svojim leđima i u svojoj duši. Pisao je lahko i zanimljivo. Jednako tako je i pripovjedao.

    Trebalo mi je dugo vremena dok ga nisam upoznao. Jer ulazio bi u redakciju, uljudno pozdravljao, predavao tekstove , učtivo se zahvalio i tiho izlazio iz redakcijske sobe smjestene u glavnoj sarajevskoj ulici Titovoj 13. Neko od mojih starijih kolega u Redakciji, čini mi se Nijaz Nizo Mutevelić, rekao je nekom prilikom pred njim „pa i Bosnić je iz Tešnja!“, našto je on živnuo, odmjerio me mlađahnog od glave do pete i direktno me upitao: „A čiji ste vi,?!…“ Moje prezime ga naravno nije podsjetilo na tešanjske korijene. „Latifa Bosnića!“ – rekao sam svjestan da mu to nista neće značiti. I nije. Sumnjičavo je klimnuo glavom, a ja sam brzebolje dodao „Moj otac je bio državni službenik, pa smo u Tešanj doselili iz Glamoča!“ Ostao je začudjen i nijem, ali ništa nije komentarisao.

    Kasnije, mnogo kasnije, Kada se raspitao o meni, pozvao me na kahvu u neku baščaršijsku kafanu i tada mi je rekao tu znakovitu rečenicu koju sam u životu u različitim prilikama ponavljao bezbroj puta: Tešnjaci se prepoznju po svojoj dobroti! On je, kao niko drugi, baštinio to pravo da je izgovori, jer se ispod svojih tekstova često potpisivao kao Mirza TEŠNJAK, vjerovatno da ga ljudi prepoznju po dobroti!

    Naravno, radilo se o Rešadu Kadiću, koji je cijeli život proživio u Sarajevu, ali je po sopstvenoj volji sahranjen u Gradu ispod stare gradine.

    Moji roditelj, odmjereni i oprezni ljudi, jer im je neisgurni život to nametnuo u predvečerje Drugog svjetskog rata, u Tešnju su se osjećali zaštićenim i sigurnim. Godine 1943. godine jedan javni gest koji je doživio moj otac pokazala je na najbolji način ko su i kakvi su Tešnjaci. Bilo je to u danima kada su četnici iz Pribinića, Teslića i sa Ozrena počeli grupisati svoje snage s namjerom da napadnu, uđu i opljačkaju bogati grad kakav je oduvijek bio Tešanj. Gradski ilegalci i skojevci, momci koji su već od 1941. godine bili organizovani i djelovali u formiranim partizanskim jedinicama, što su djelovale na širem području Srednje Bosne, pokrenuli su formiranje tašanjske partizanske brigade. To je bio povod da javnim proglasom, gradske vlasti pozovu sve aktivne muskarce da se sa punom opremom jave i okupe pred zgradom Sreza.

    Moj otac nije bio bogzna koliko hrabar i odvažan čovjek i nikad se nije busao u prsa i – što bi se reklo – trčao ispred rude. Konačno, životne činjenice su određivale i diktirale njegovo ponašanje – imao je troje male djece i živio u novoj sredini čije stanovnike i njihovu solidarnost i dobrotu još nije spoznao. Ipak, majka mu je spremila veliki kožni ranac, napunila ga hranom, vodom i s ratnim potrepštinama, rezervnom odjećom i toplim vunenim čarapama i babo je stao u red ispred zgrade Sreza, zajedno sa ostalim Tešnjacima.

    Tada se dogodilo nešto iznenađujuće i nepredviđeno o čemu će grad godinama kasnije pripovjedati. Odnekud, niko ne zna odakle, kao da ga je poslao sami Bog, pojavio se neki gotovo golobrad mladić, visok, snažan i odrešit i stao pred organizatore i pokazao rukom prema mom babi i rekao:

    – Nemojte voditi Latifa!… Nemojte njega!…- ponovio je. – Latif ima troje male djece, neka ostane u Tešnju da brani grad, a ja cu se umjesto njega boriti protiv tesličkih četnika!…

    Svi su zanijemili, a mom babi je bilo strašno neugodno. Htio je da propadne u zemlju od neugode. Istupio je iz stroja i zaustio da se zahvali nepoznatom mladicu i da energično odbije ponudu, ali očevi poznanici i prijatelji u već formiranom stroju, službenici Sreza, koji su znali da njihov radni kolega uistinu ima sitnu djecu, glasno podržali neočekivani prijedlog i tako je moj otac ostao u Tešnju da brani grad.

    Priča se, nažalost završava tužno i tragično. Na tesličkom ratištu plemeniti Tešnjak nepoznatog identiteta poginuo je među prvim partizanskim borcima koji su se uspjeli suprotstaviti daleko jačoj i opremljenijoj četničkoj formaciji i zaustaviti njen proboj prema Tešnju. Nikad ga ni prije ni kasnije nisu uspjeli osvojiti. Od tad pa sve do svoje smrti 1992. godine, moj otac je redovito, svaku veče, bogobojazno uzimao Kur’an u ruke i poluglasno učio, moleći za dušu nepoznatog mladića, a u Tešnju se još dugo poslije rata pripovjedalo da je taj momak bio dobri duh koje ga je svemoćni Allah učinio vidljivim samo za tu prigodu – da bi Latifa Bosnića spasio od pogibije!

    Takvi su Tešnjaci, ponavljao je Rešad Kadić, lahka mu zemljica bosanska, kada sam mu prepričavao ovu istinitu priču iz ratnog vremena u kome smo živjeli u Tešnju!… Da, da, Allah je veliki, a takvi su oni – Tešnjaci!… – dodao je.

    Nisam imao vremena za prijateljevanje. Suviše sam bio zaljubljen u svoj novinarski poziv i u svoje novinarsko-istraživačke ekspedicije, a čitaoce sam doživljao kao nešto čemu sam dao sveti zavjet. Mnogo sam putovao po zemlji i svijetu. Tu i tamo, sretao sam se sa Tešnjacima u Sarajevu ili na festivalima amaterskih pozorišta, ali nikada nisam imao vremena da im se posvetim u mjeri u kojoj su to zasluživali. Tako sam, evo, usao u zrele godine, kada prisiljen coronavirusom, imam dovoljno vremena da se bar malo zahvalim gradu i ljudima koji su mi djetinjstvo učinili sretnim.

    Ali putujući svijetom nerjetko sam u sebi budio i razbuktavao neke atmosfere i situacije koje su me do kraja vraćale u djetinjstvo i mistične tešanjske dane i priče koje sam otvorenih djetinjih očiju i bez daha, slušao od svog dobrog tetka krojača po zanimanju a velikog knjigofila po duši Ibrahima – Ibre Mujagica, moje nezaboravne stogodišnje dobre vile Ibrahimagince Hodžić i mnogih dobrohotnih komšinica koje su bile udate za umne derviše i ugledne članove tešanjske uleme, koje su odano njegovale duhovne tradicije grada ispod Stare tvrđave, što je svojom stoljetnom mistikom dodatno podsticalan na priče između sna i jave.

    Bio sam na Tibetu kada se to dogodilo…

    Pomislio sam da ludim i ta misao prosvrdlala mi je mozak poput sječiva, izazivajući u meni neko čudno raspoloženje nelagode i straha. Nije bilo sumnje: ispred mene, u dubini mračne knjižnice tibetanske lamaserije (samostan), sasvim desno od goleme “thanke” (umjetnički rad na platnu sa motivima iz budističke mitologije), na kojoj se odslikavala prekrasna mandala, pored teške zavjese od jakove kostrijeti, što je prekrivala džinovske stalaže sa starim knjigama, stajala je u dugoj monaškoj mantiji prozračna sijenka – nešto nalik duhu – i laganim pokretima desne ruke pozivala me da priđem i krenem za njom.

    Tih nekoliko dana 1988. godine, za vrijeme novinarsko-istraživačke ekspedicije “TIBET ‘88”, zatekli smo se u Sakiji (Sakya), mističnom tibetanskom hramu oko kojeg se tokom vremena formiralo neveliko naselje, čiji su stanovnici – svi do jednoga – na neki način bili zaposleni oko održavanja i opsluživanja učenih lama koji su danonoćno u vjerkom zanosu i predanosti meditirali i mantrali.

    Sakija je poznata po svojoj bogatoj knjiškoj ostavštini iz oblasti mističnog tibetanskog lamaizma i alternativnih načina liječenja, a njene lame u prošlosti su najčešće završavale studije u Lasi, glavnom gradu Tibeta, na najstarijem medicinskom univerzitetu na svijetu.

    Bili smo gosti lame Tosinga Ginsa, domaćina blage prirode i velikog autoriteta pred kim su svi u lamaseriji obarali poglede i djelovali skrušeno i podatno. Tako je nalagao i tradicionalni kodeks ponašanja, jer je Tosing bio poglavar znamenite lamaserije po kojoj je ovaj gradić bio čuven i dobio ime.

    Ugledavši sablast odjednom sam zanemario činjenicu da stojim ispred našeg domaćina duhovnog poglavara koji nam pokušava objasniti svoja duhovna uvjerenja i mudrosti tibetanskog misticizma. Posjetili smo Sakiju da bismo provjerili i vrijednosti zagonetnih zapisa, svjedočanstava, stoljetnih kronika i mudrih knjiga, koje se čuvaju u ovoj bogatoj biblioteci. Zaboravio sam tog trenutka na sve i krenuo prema fantomskoj sijenci.

    Nisam se plašio, mada sam o tulpama (duhovnim pratiocima, hudamima) slušao uzbudljive priče u vrijeme tešanjskog djetinjstva u Tabacima. Mnoge tulpe ili hudami o kojima sam čitao u rijetkim pisanim svjedočanstvima, bili su dobričine, krotki i ponizni, vjerni i poslušni. Bilo je, doduše, i onih o kojima često svjedoče tibetanski mistici – koji su se, nakon izvjesnog vremena, preobražavali u neukrotive izvore zlobe i nasilja. Takve tulpe mogle su biti veoma opasne.

    U tibetanskom misticimu postoji uvjerenje da su tulpe duhovna bića stvorena, navodno, uz pomoć izuzetno jake misaone energije, kao rezultat mantranja i svakodnevnih religioznih mentalnih vježbi. To su fantomske forme, stvorni navodno uz pomoć molitvi i skoncentrirane ljudske volje, a kako su nerijetko snažno oživljene vizualizacijom pojedinca, one s vremenom postaju vidljive i drugim ljudima!

    Zvuči više nego fascinantno, ali da bi se razumjela priroda tulpe, čovjek mora da zna da misao za tibetanske lame ima složeniju funkciju od uobičajne manifestacije uma i volje. Oni vjeruju da svaka misao živa i da utiče na “umnu materiju”, koja prožima svijet duhovnosti na isti način kao kad kamen bačen u jezero pravi mjehuriće na površini vode. Obično su ti mjehurići umnosti kratkog daha. Oni nestaju skoro u istom trenutku kada su i stvoreni i ne ostavljaju nikakve trajne otiske u “umnoj materiji”. Ako je misao posebno snažna – produkt duboke strast, žestoke ljutnje, želje ili straha – misaoni mjehur gradi umnu materiju u stalniju čvršću ali još uvijek nevidljivu formu.

    Tulpe i druge forme misli, tibetanske lame ne smatraju stvarnim, kao što ni sufisti ne smatraju stvarnim ni svijet materije koji nas okružuje i u kojeg je zdravom razumu teško posumnjati. Ako su vjerovanja o misaonim formama koje gaje tibetanski budisti, sufije, mistici i čarobnjaci, opravdana (a to potvrđuju i najnovija istraživanja u kvantnoj fizici!), onda se lahko mogu objasniti mnoga avetinjska događanja na lokalitetima sa snažnom “duhovnom atmosferom”, kao što su ratna stratišta, kazamati, stare utvrde, greblja…

    Doima se sasvim prihvatljivim, da se forme misli stvorene snažnim mentalnim procesima ubice, zajedno sa užasom protkanim emocijama žrtve, mogu zadržavati na mjestu zločina mjesecima, godinama, čak i stoljećima. Ovo bi moglo proizvesti intenzivnu depresiju, tako da bi posebno senzibilne osobe mogle i poslije ko zna koliko vremena, na mjestu događaja da budu svjedokom gotovo svih detalja stravičnog zločina.

    Na ovaj način mogli bi se objasniti i brojni izvještaji veoma ozbiljnih svjedoka, posjetilaca nekadašnjih bojišta i mjesta krvavih događaja, koji tvrde da su bili “svjedoci” strašnih okršaja nemilosrdnih ratnika. Svjedoče da su, decenijama pa i stoljećima nakon odigranih užasa, doslovice “vidjeli” sve šokantne detalje. Tako, recimo, bojište u Nesbiju (Naseby), iz vremena građanskog rata u Engleskoj (1645. godine), ili u Dijepu (napad na francusku luku 1942. godine) spadaju u bojišta s izrazitom avetinjskom reputacijom. I danas se događa da neke senzibilne osobe padnu u nesvjest zbog toga što su neočekivano vidjele svu dramu ratnog zločinačkog orgijanja i “slušale” stravične uzvike ljudi u kojima se gasio život!

    Jednako tako mogla bi se objasni pojava bijelog konja kojeg su vidjeli mnogi Tešnjaci u noći Lejletul-kadra („Zbilja, Mi smo ga počeli objavljivati u Noći Kadr! A šta ti misliš, šta je Noć Kadr? Noć Kadr je bolja od hiljadu mjeseci! Meleki i Džibril, s dozvolom Gospodara svoga, u njoj silaze zbog odluke svake, u njoj je spas sve dok zora ne svane!“ – El-Kadr: 1-5 )

    Tulpa, dakle, nije ništa više od krajnje snažne misli i nije drugačiji u svojoj suštinskoj prirodi od mnogih sličnih avetinjskih pojava. Međutim, od normalne forme misli razlikuje se u sljedećem – on dobija vitalnost i “život” ne kao rezultat slučajnog već kao rezultat smišljenog misaonog procesa. Ukratko – tulpe su jednako kao i hudami akt uma i volje!

    Tulpa ne mora biti u ljudskom obličju, može da izgleda i kao životinja. On je uvijek duhovna kopija nekog živog stvora, kojoj je stvoritelj smišljeno podario dio svoje životne energije i vitalnosti. U Bangladešu, rodnom mjestu čuvenog staroindijskog okultizma, ova tehnika se naziva ‘kriya shakti’ (kreativna moć) i najčešće je praktikuju poklonici tantrizma, religiozno-magičnog sistema, koji se bavi spiritualnim aspektima seksualnosti.

    Začetnici tantrijskih obreda u kojima se muškarci i žene u mistične svrhe sjedinjuju u ritualnom seksualnom činu, smatraju se posebno vještim “kriya shakti” zato što misao ili intenzivno seksualno uzbuđenje kontrolisanoga orgazma, rađa snažne forme i nevjerovatno duboke i trajne vizije. Mada se mnogi istraživači s tim ne slažu, smatra se da su tibetanske mistične tehnike potekle upravo iz Bangladeša, domovine istočnjačkog čarobnjaštva, mistike i tajnih okultnih rituala. Zato i postoje sličnosti između fizičkih, mentalnih i spiritualnih vježbi kojima se koriste tantrijski jogini iz Bangladeša i tajnih unutrašnjih disciplina tibetanskog budizma.

    Tibetanske lame i čuvari tajnih znanja i učenja na brojna božanstva gledaju s neskrivenim poštovanjem, ali oni, začudo, u njima ne izazivaju posebno divljenje. Prema njihovom vjerovanju, mada bogovi imaju nesagledive moći u koje se ne sumnja, oni su kao i ljudi žrtve iluzije i podjednako uhvaćeni u točak života, u beskonačno kolo rađanja, umiranja i usksnuća – kao i jadni, siroti i bogobojazni tibetanski seljak. Ova vještina ili učenje na Tibetu se smatraju tajnim i ovo je, možda, zahvaljujući mom tešanjskom djetinjstvu koje je u meni probudilo vječna lutanja i traganja za nepoznatim, njeno prvo objavljivanje u nas i u Europi.

    Kada u tebetanskom lami sazrije želja da stvori svog duhovnog pratioca, on se povlači na već odabrano samotno mjesto (najčešće u mračnu pećinu) i danima meditira o svom “yidamu”, bogu-zaštitniku. U celibatu, tišini i osami u kojoj se u potpunosti gube osjećaji za vrijeme i prostor i u kojoj čovjekova duševnost doseže vrhunac, lama gotovo nesvjesno kombinira osobine, koje želi da postanu dio ponašanja njegovog tulpe sa snažnom težnjom da mu pokloni dio sopstvene životne energije. Pri tome, lama ne zaboravlja ni vizualizaciju – strpljivo i po sopstvenim željama formira tulpin vanjsli izgled.

    Da bi zadržao neophodnu koncentraciju na “yidamu” i da bi, u svakom budnom trenutku osigurao jednosmjerni protok odanosti bogu-zaštitniku, lama neprekidno u jednoličnom ritmu ponavlja tradicionalne mistične fraze (mantre, kao što je ona “Om Mani Padme Hum”), koje govore o beskrajnom obožavanju božanstva kojem je odlučio da služi za života. U početku je veoma teško dostići taj nivo koncentracije u meditiranju – ali ako ste uporni i ukoliko je stvaranje tulpe vaš krajnji životni cilj; ako ste odbacili svaku drugu misao, vaša duševnost nadjačaće fizičku snagu i vi ćete se uskoro naći na pravom putu da stvorite svog duhovnog pratioca.

    Naravno, sve to još nije dovoljno. U stanju totalne opuštenosti i predanosti svom obožavanom “yidamu”, lama započinje jedan sasvim novi misaoni proces, započinje proizvodnju (ispisivanje) – ‘kylk-hors’ krugova! Radi se o iscrtavanju dijagrama, koji i ne moraju imati određen oblik, a za koje lama snažno vjeruje da su dragi i sveti njegovom božanskom zaštitniku koji će mu pomoći da ostvari svoj cilj. Kylk-hors krugovi se mogu naslikati obojenom i namirisanom tintom na papiru, ponekad će ih urezati na bakrenoj ili srebrnoj podlozi, isklesati u kamenu ili će ih obojenim prahom oslikati na svom putu.

    Priprema kylk-horsa mora biti pažljivo preduzeta jer se vjeruje da je i najmanje skretanje od tradicionalnog uzorka u vezi sa “yidamom” krajnje opasno. Svaka aljkavost ili neopreznost može prouzrokovati stanja teške duševne bolesti, prije svih opsesije, ludila ili čak smrti. Može izazvati i tragičnije efekte: može zarobiti čovjekov duh u strašnom paklu tibetanske kosmologije, iz koje ne postoji ni izlaz ni spas!

    Ipak, to se vrlo rijetko dešava. Tibetanske lame su upućeni u sve pojedinosti stvaranja duhovnih pratilaca, tako da svojom mentalnom upornošću, uobičajenim duhovnim vježbama, discipliniranim asketskim životom, mantrama i tajnim ritualima, uskoro dosegnu stanje u kome počinju da naziru svoj ‘yidam’. U početku ga opažaju maglovito, a onda sve jasnije i jasnije.

    Sve je ovo još uvijek samo prva faza ovog nevjerovatnog mentalnog procesa. Meditacija, vizuelizacija “yidama”, permanentno ponavljanje ćini i konteplacija mističnih dijagrama, nastavlja se sve dotle dok se tulpa napokon “materijalizira” u formi “yidama”. Lama može osjetiti dodir tulpinih nogu kada spusti glavu na njih, može osjetiti nježni dodir njegovih ruku na svome ramenu, može osjetiti njegovo prisustvo u sobi; može vidjeti kako ga vjerno slijedi na dugim putovanjima kroz tibetanski beskraj, može čak, u nekim slučajevima, voditi i razgovor s njim!

    Ako je tulpa, kojim slučajem, potpuno vitaliziran, onda je moguće da ga opažaju i drugi. I ne samo to. Moguće je da tulpa djeluje neovisno od želje i zapovijedi svog gospodara, drugim riječima da pokušava da se osamostali!

    Tulpa iz sakijske knjižnice, koji me je diskretnim pokretima ruke pozivao(?!) da priđem, mora da je bio u toj fazi. Bilo je za pretpostaviti da je njegov gospodar lama Tosing Gins i da u posljednje vrijeme, vjerovatno, ima problema sa nestašnim i neposlušnim duhovnim pratiocem ili mi je želio pokazati koliko je močan i uticajan u duhovnom svijetu.

    Znao sam mnogo o tulpama kada sam se sa ekspedicijom uputio na Tibet. Znao sam da mogu biti odani i vijerni, mudri i proniclji, lukavi i zli, blagi i prostodušni… Znao sam mnogo o duhovnim bićima koja prema tibetanskim vjerovanjima noću obilaze daleke i usamljene budističke gompe, izazivajući među lamama zadovoljstvo i vedrinu, ali i strah i mučninu. Znao sam da su tulpe sastavni dio tajanstvene tibetanske mitologije ali i stvarnosti i, ne bez razloga, plašio sam se susreta s njima.

    Pa ipak, tulpa u prozračnoj svećenićkoj odori, što me posmatrao iz dubine polumračne sakijske knjižnice i jedva primjetnim pokretima ruke, pozivao da mu priđem, djelovao je stvarno i – ni sam ne znam kako i zašto – imao sam tog trenutka bezgranično povjerenje u njega i kao omađijan – krenuo sam poslušno prema njemu.

    Najednom, utihnuli su svi šumovi koje sam do tada jasno registrirao: tihi glas lame Tosinga Ginsa, pucketanje titravih kandila i lojanica, njihanje teške zavjese koja je prekrivala bibliotekarsko blago drevne lamaserije, promukla rika dalekih nomadskih zurli i truba…

    Sve je utihnulo, a moje noge nosile su me a da toga gotovo nisam ni bio svjestan, sve dublje u pomrčinu, prema ogromnoj zidnoj thanki na kojoj se ocrtavala zlaćana mandala, u samo dno drevne knjižnice, prema prozračnoj fantomskoj utvari, koja se lagano okrenula i povela me naprijed – ni sam nisam znao kuda!

    Mora da je čitav ovaj fascinantni događaj dijelićem oka pratio i moj domaćin lama Tosing Gins. Valjda mi je zbog toga hitro prišao s leđa i blago, gotovo očinski položio ruku na moje rame. Pogledao me je svojim dubokim smirenim pogledom pravo u oči, a onda je pogled usmjerio prema tulpi, kojeg više nije bilo u dnu knjižnice. Jednostavno je nestao, ostavljajući me zbunjenog i bez riječi.

    – Ne obraćajte pažnju – tiho i gotovo s očinskim razumjevanjem je rekao lmoj domaćin. – U ovom mraku može vam se pričiniti da vidite duhove…

    Nisam ništa odgovorio. Uskoro smo napustili knjižnicu i stepenicama se popeli do prve terase odakle se pružao prekrasan vidik na zelenu dolinu, koja se kupala u studenom sunčevom sjaju. Iza nas je ostala mistična biblioteka sa stoljetnim istinama, fascinantnim tajnama i nataloženim mrakovima…

    I mnogim nedoumicama čija se izvorišta kriju u mojim tešanjskim danima provednim u ranom tabačkom djetinjstvu…

    NASTAVAK SLIJEDI

    Piše: Ahmed Bosnić

    NAPOMENA: Radi se o romanu o Tešnju, kojega autor piše online, iz dana u dan, i kojeg će izdati CKO TEŠANJ.

    tesanjtesanj.ba

    spot_img

    Aktuelno

    spot_img

    Povezani članci