Kao dijetete nisam volio da se šišam. Kada bi brico prema mojoj glavi krenuo sa makazama ili mašinom za šipanje, mene bi uhvtio panični strah. On je u meni ključao od trenutka kada bih saznao da idemo kod Nazorage, Sulje ili Sabita. Pripreme za odlazak na šišanje uvijek su imali duge „slatke“ predradnje, koje bi započijale odlaskom u moju omiljenu slastičarnicu, ispod Karaule, i kupovinom šarenih bombona ili nekih slatkiša koje sam volio. Onda bi me ubjeđivali da ce se prvo šišati moj stariji brat Mustafa pa tek onda ja.
Svu tu priču prihvatao sam kao nekakvu blagu utjehu ili nešto što će za neko vrijeme odgoditi moje muke, ali strahovi od makaza i mašine za šišanje i dalje su me tresli. Tešanjski brijači me zbog toga nisu volili, ali nisu odbijali da me šišaju. Obično bih unervoženo sjedio na maminom ili Subhinom krilu i gledao prema vratima brijačnice kako bih neopažen zbrisao. Za to vrijeme, Subha bi me nutkala slatkišima i obečavala mi „kule i gradove“. Ja bih se vrpoljio i pokušavao da se oslobodim njenih ruku i neutješno plakao.
Međutim, kada bi došao red na mene, ja bih digao na noge cijeli Tešanj.
„Opet doveli onog Latifovog da ga šišaju!…“
„Ma treba njega po guzici!,,,“– govorilo se na Gornjoj čaršiji. Moja cika i plač, kasnije bi pričali mom babi, probudio bi i mrtave u tešanjskim grebljima!
Jednom je moj dobri tetak Ibro Mujagić čuo moju vrisku i žalovite pozive u pomoć: „Tetaaakkk…, tetaaakkk…, ne daj me!…“. Sjedio sam tada na stolici u brijačnici Sabita Mujagića, tetkovog rođenog brata, jednog blagog, dobrog, duhovitog i tihog čovjeka, kojega smo svi voljeli. Kada je čuo da ga panično dozivam u pomoć izletio je kao sumanut iz svoje krojačke radnje, koja se nalazila s druge strane Čaršije, noseći u rukama velike krojačke makaze, a za njim se vukao neki štof od kojeg je poceo da kroji muško odijelo i s vrata bratove brijačnice povikao:
„Jebem li vam zemlju Indiju, šta to radite mom Ahmiću?!…“
Zatim mi je priletio i očinski blago rekao na uho:
„Ahmiću sine, Ahmiću, nemoj plakati, ne da tebe tvoj tetak!…“
Privio mi glavu uza se odbacivši teške makaze i štof iz ruku.
„Neda tebe tvoj tetak, jare moje!…“
Ipak je poprilično je potrajalo dok se nisam smirio, a oko Sabitove brijačnice su se u međuvremenu okupljali sve više gradskih danguba i zantiželjnih prolaznika, dobacujući razne pošalice.
Za to vrijeme tetak me je milovao po glavi i tiho mi šaputao na uho:
„Ahmiću moj, moraš sine biti hrabar k’o Alibaba i njegovih četrdeset hajduka!… Da znaš, Sabit je šišao i Alibabu. Sjedio je tu gdje ti sjediš i nikada nije plakao i zivao tetka u pomoć… Hajde, Ahmiću, neka Sabit i tebe polako ošiša, pa će te tetak odvesti u slastičarnicu da sebi izabereš što god želiš!…“
To me je smirulo. Volio sam i Alibabu, i hajduke i šarene bombone!
Priču o Alibabi i njegovim hrabrim hajducima tetak Ibro mi je često pričao. Nije vodio računa o njenoj autentičnoj verziji i svaki puta bi mijenjao njen sadržaj izmišljajući i dodajući različite zanimljive zaplete i ishode. Znao je da je to jedna od mojih najomiljenijih priča i da će me s njom smiriti. Prestao sam plkati i dozvolio Sabitu da me ošiša.
Tetak je zatim podigao svoje teške krojačke makaze i pokupio štof , primakao do mene jednu od stolica i sjeo na nju, držeći me i dalje nježno za ruku:
„Jare moje, budi hrabar kao što je bio Alibaba!…“- neumorno bi ponavljao.
Tetkov brat Sabit za to vrijeme je brzo i vješto obavljao svoj posao i ja bih uskoro odahnu i osisan na nulu sa tetkom žuriio niz Karaulu do prve slastičarne.
Inače, najčešće nas je šišao Nazoraga. Bio nam je prvi komšija i babo je zelio njemu da ostavi novac. Njegova berbernica bila je u Donjoj čaršiji i u njoj su se uvijek okupljali Tešnjaci, naše komšije iz Tabaka, ćaskajući i komentarišući tekuća zbivanja u gradu. Tu su se uglavnom šišali i moji drugovi Dado i Kiko Kantuić, Reško Bajraktarević i Ibrica Čehajić, Ekren i Enver Ajanović, Rušto i Omerica Pobrić, Zijo i Sulejman, a ponekad i moj prijatelj Sedžad Šeremet s kojim sam se svakodnevno družio. Nazorova brijačnica je na neki način bila i mala gradska čitaonica, jer su se u njoj svakodnevno mogle čitati novine Borba, Politika, Čičak, Kerempuh i druge.
Tako je bilo sve dok tešanjski policijski operativci u šumama oko Crnog vrha nisu uhapsili nekog ratnog odmetnika za kojeg se nije znalo ništa. Nije se čak znalo ni kojoj je vojsci pripadao – da li ustaškoj ili četničkoj – ali se pričalo da je bio opasan zlikovac i da je bio spreman da puca na svakoga ko bi mu prišao i uhapsio ga. Pa ipak su ga uhapsili i doveli u Tešanj.
Ni o njegovom identitetu i starosti niko u gradu nije znao ništa, pa su se o njemu pričale različite izmišljotine. No, kada su ga proveli ulicamad nama, djeci je djelovao kao pravo malo čudovište – mršavanan kao skelet, vezanih ruku i nogu teškim lancima, kretao se sitnim koracima, zapušten, ušljiv i prljav, u meni je više izazivao samilost nego osudu… Bio je zarastao u dugu razbarušenu crnu kosu koja mu je padala preko ramena i leđa i dugu bradu gotovo do pasa, a ispod crnih obrva bljeskale su uplašene, gotovo izbezumljene oči i one su nam još mjesecima remetile dječije snove.
U gradu se mnogo kasnije o njemu pričalo da i nije bio neki opasni zločinac i da nije imao jatake koji su ga skrivali, nego je lunjao po šumama, hraneći se žirom i šumskim plodovima.
Hapšenje tog do smrti uplašenog i zaostalog učesnika rata, policija je smatrala velikim uspjehom svoje obavještajne službe, pa ga je takvog, jadnog i čemernog, odlučila provodati ulicama Tešnja.
Vodila su ga dvojica uniformisanih momaka, dok je ispred njih išao gradski telal Muho i gromoglasno lupao o doboš pozivajući narod da izađe iz kuća i vidi uhapšenika. Iza prozorskih firangi žene su prizivale Allaha i učile prikladne molitve, ali niko nije otvarao prozore niti bilo šta dobacivao.
Odmetnik je zatim bio izložen u središtu grada, pored rijeke Tešanjke, nešto niže o gradskog prenočišta i hotela. Za to vrijeme telal Muho je pozivao građanstvo i učenike škola da se okupe i javno osude zločinca. Neki građani su pokazivali svoju bijes i dovikivali „Na vješala!…“, „Na smrt!…“, „Ubijte to koljača…!“, dok su ga drugi pljuvali i psovali, ali je bilo i onih koji su okretali glavu i jedva čekali da napuste ovu neobičnu javnu maskaradu i vrate se svojim kućama. Mi, djeca iz Tabaka, bili smo više uplašeni i zbunjena nego radoznali i brzo smo se povukli u našu mahalu.
Šef UDBE, jedan krupan muškarac u novoj oficirskoj uniformi, koji jeza tu priliku dosao džipom iz Doboja, održao je kratki agitacioni govor o tekovinama NOB sa drugom Titom na čelu, o pobjedi nad fašizmom i domaćim izdajnicima, te potrebi da budemo budni i da sarađujemo s „narodnom milicijom u otkrivanju državnih neprijatelja koji ne miruju“. Njegov govor prekidale su povremene parole „Živo drug Tito!“, „Živila KPJ!“, „Živilo bratstvo-jedinstvo!“, a na povike da se uhapšenik nikud ne vodi, nego da se strelja na licu mjesta, šef UDBE je gotovo teatralno obznanio da „mi sada imamo narodne sudove koji će mu suditi po zakonu“.
To popodne, doveli su našeg dobrog Nazoragu iz brijačnice daodmetnika ošiša i obrije i on je to nevoljnio obavio, otpuhujući i okrećući glavu u stranu. Nazoraga je bio blag i oprezan čovjek koji nikada nikoga nije mrzio, sklanjao se cijeli život u stranu da bi izbegao bilo kakve nesporazume i neprijateljstva, ophodio se prema ljudima pažljivo i s mnogo prijateljskog razumjevanja, a sada je morao da šiša i brije šumnjaka, odmetnika, možda i teškog zločinca. Bilo je to nezamislivo i nespojivo sa ličnošću ovog dobrog čovjeka. Uostalom, niko i nije tražio od njega pristanak, nego su ga jednostavno priveli da obavi zadatak koji su mu ovog dana namijenili. Nije imao izbora!
Ali ono što je uslijedilo još više je Nazoragu porazilo i ražalostilo. Sljedečih mjeseci njegovu brijačnicu su ljudi zaobilazili, odlazili drugim brijačima i tamo se šišali i brijali i ujutru čitali dnevne novine. Tih sljedećih pet-šest mjeseci i mi smo odlazili na Gornju čaršiju kod Sulje Hukića i Sabita Mujagića.
To ljeto prošlo bi u nekakvim tjeskobama, koje su pritiskale grad i činile ljude šutljivim i zabrinutim. Svako se okrenuo svojim poslovima, dok je telal Muho i dalje svakodnevno obilazio mahale i teatralno bubnjao o svoj doboš, objavljujći nove odluke i naredbe gradskih vlasti.
A onda se saznalo za događaj kojem su se Tešnjaci smijali mjesecima kasnije. Vezan je za harmonikaša Ašira Agića, vedrog i šaljivog čovjeka, koji je imao neku malu harmoniku s kojom je obilazio sela i svirao na pirovima i porodičnim slavama i veseljima i tako zarađivao za život svoje porodice.
Pozvali Ašira tih dana da svira na nekoj svadbi u Tesliću i on krenuo na Jelah da tamo sačeka voz iz Usore, ali je greškom sjeo u posljednji vagon, kojeg su željezničari isključili iz vozne kompozicije, jer je trebalo da ostane na željezničkoj stanici u Jelahu.
Siroti Ašir o tome ništa nije znao pa kako je bio umoran od pješačenja i svirke predhodne noći u Raduši, čim se udobno smjestio, odmah je utonuo u san. Kada se probudio, vidio je da je već pala noć i da sjedi sam u vagonu. Pokupio je svoju harmoniku i iskočio iz vagona i onako bunovan zaustavio prvog željezničara na kojeg je naišao i upitao:
„Jesmo li stigli u Teslić?!…“
Danima poslije, kada bi prolazio mahalama, tešanjski šereti su mu dobacivali:
„Ašire, hoćemo li u Teslić?!…“- izazivajući smjeh prolaznika.
U Tešnju je dan postajao sve kraći. Prolazilo je ljeto i bližila se jesen. Pred kućama su se ložile vatre i iznosili veliki bakreni kazani. Tabaci su zamirisali na pekmez.
NASTAVAK SLIJEDI
Piše: Ahmed Bosnić
tesanjtesanj.ba
