Između sna i jave: MOJ TEŠANJ (20) RIJEKA SEPIK

„Šuhreta, Šuhreta, tako ti rahmeta, koga više voliš – Mustafu ili Ahmeda?!…“

A ona bi odgovorila: „Ahmeda, Ahmeda!…“

Jedva da je imala četiri godina, a ja sam od Šuhrete Bajraktarević bio stariji godinu dana. Oboje, tek ugledali svijet. Bili smo kao sestra i brat i uvijek mi je toplo oko srca kada je se sjetim.

Dobri moji Tabačani. Bez njih ni moje djetinjstvo u Tešnju ne bi bilo sretno. Vidim ih kad zatvorim oči. Bude u meni radost i u trenucima kada mi u životu nije bilo do radosti. Rasplamsavaju u meni nadu i kada sam mislio da me je napustila. Sjećam se jedne takve dramatične noći u zelenim njedrima Papue Nove Gvineje u kojoj su me hrabrili za sve vrijeme uzbudljivog putovanja…

Nisam bio svjestan šta me to prenulo iz sna. Možda bljesak munje?!… Grmljavina?!… Prasak groma?!.. Prodorni krik neke zvijeri?!… Poziv u pomoć?!…

Otvorio sam oči. Iznad mene, gotovo nadohvat ruke, lagana, bijela prozirna mreža od materijala sličnog gazi. To je jedina zaštita od dosadnih i opasnih rojeva insekata koji se bude u tropskim noćima i nasrću na sve što diše. Vidim kroz nju ogromnu zelenu krošnju sa koje visi bezbroj lijana i komadiće jutarnjeg neba na kome blijede zvijezde. Nema oblaka. Samo mehko plavetnilo. Privlačno i duboko do beskraja. U dnu vidokruga još treperi zvijezda Danica. Nešto dalje, bljeska moćni Sirijus. Sviće.

Svjestan sam da je svuda oko mene nepregledna džungla. Stoljetna stabla koja streme ka sunčevim zracima doimaju se kao da žele da dohvate nebo. Neizvjesno šipražje i zeleni gustiš djeluju poput zastrašujućih sjenki. Carstvo truleži, stoljetne vlage i mraka. Dolje, ispod mojih nogu, možda nekih tristo-četiristo metara od mene, tromo se valja mutna rijeka, nekada zvana Carica Augusta (Kaiserin Augusta), a danas poznata pod imenom – Sepik. Niko ne zna gdje su joj izvori!

Do jučer, o njoj gotovo da ništa nisam znao, kao uostalom i o zemlji u kojoj se, evo, juutros budim u strahovima. Ne vidim joj tok, ali znam da je u blizini jedna krivina i da skreće udesno, pa onda naglo ulijevo, valjajući se tromo prema svojoj delti i ušću u Bizmarkovo more.

Ne vidim, ali sam svjestan da na njenim obalama, obraslim visokom trstikom, bambusom, palmama i tropskim rastinjem, u ovom trenutku, pospano zijevaju džinovski krokodili. Iznad njih, u krošnjama drveća što se nadvijaju nad rijekom, miruju ”monitori”, neobičono dugi gušteri, kojih gotovo da ne možete naći ni u jednom drugom kraju svijeta. Zahvaljujući njima, dugo se vjerovalo da u Papui Novoj Gvineji (PNG) krokodili žive na drveću!

Ali to nije jedina zabluda vezana za ovaj golemi i neistraženi tropski otok.

Kada smo prije tri dana, moj prijatelj Boris Kovačević i ja, nadlijetali ovaj kraj u krhkom, izletničkom avionu papuanskog avio-prevoznika ”Taler”, ispod nas se ukazao zastrašujući prizor. Sa visine od nekih dvije-tri hiljade metara, beskrajni zeleni prostor kroz koji je, sa svojim nemirnim pritokama, krivudala rijeka Sepik, neodoljivo je podsjećao na ambijent u kome i dan-danas obitavaju legendarna čudovišta iz prahistorije.

Oštre litice, nevjerovatno duboki kanjoni, beskrajno visoki krečnjački planinski vrhovi, sa kojih se cijede pjenušave bijele vode, što se stropoštavaju u neznane mračne ambise, prostrane močvare i gotovo idilična jezera…

Da, da. Tu negdje, ispod tamnozelenih talasa tropske vegetacije do kojih nikada nije stupila ljudska noga, tu u usnulom mraku i toploj memli, kao u majčinoj utrobi, tu, negdje, mora da sanjaju svoje posljednje snove prahistorijska čudovišta, preplašena i zbunjena čestim brujanjima čeličnih ptica. I krikovi što, s vremena na vrijeme, nadjačavaju jutarnje zvuke probuđenog zelenog beskraja i u moju dušu unose zebnju, strah i nemir – nisu li to možda daleki ljubavni zovovi prošlosti, možda neka vrsta labuđeg pjeva prahistorije, koja je – kakvog li čuda – jedino još preživjela ovdje, u toplim zelenim njedrima Papue Nove Gvineje.

Nije li me baš taj krik, možda posljednji ljubavni zov,ili krik straha što dolazi iz prahistorije, jutros trznuo iz mirnog sna?!…

Ispod bujnog zelenog prašumskog pokrivača, koji svakodnevno zalijevaju topli ekvatorijalni pljuskovi – u to više niko ne sumnja – obitavaju najveće tajne današnjice: orijaški gmazovi, koje prirodnjaci trebaju tek da identificiraju; jata živopisnih ptica, koje još čekaju svoje mjesto u prirodnjačkim registrima; bezbrojni insekti što gmižu i bruje između zelenih vlati endemsko bilja; nepoznati cvjetovi i biljke najrazličitih boja i mirisa… Kakva riznica za znatiželjne prirodnjake?!…

U tom neviđenom praiskonskom skladu, duboko u džungli, u dolinama omeđenim surim liticama koje je nemoguće neopaženo savladati, i danas odzvanjaju nepoznati bubnjevi tam-tama. Ovo je zemlja fantoma i tajanstvenih plemena, zapisao je u brodski dnevnik jedan španjolski moreplovac, što je krajem 19. stoljeća boravio u delti rijeke Sepik.

Ovo je rodno mjesto posljednjih ljudoždera na Plavoj planeti. Ljutih ratnika, koji su za uljeze nevidljiviji od zraka i strašniji od mraka. Ova džungla ima svoje oči, ima svoje uši, nepristupačna je i opaka – strašnija je od svih ljudskih strahova!…

Nema većih izazova za istraživače željne neobičnih uzbuđenja. Zato i jesmo zanoćili ovdje, na obalama rijeke s neobičnim imenom Carica Augusta, okruženi nepoznatim opasnostima, koje će nas pratiti za sve vrijeme našeg boravka na obalama Sepika.

Upravo zbog toga, zbog brojnih opasnosti, Papua Nova Gvineja i nije potpuno istražena, a u njenom središnjem dijelu, u dubokoj unutrašnjosti, vjeruje se, ne bez razloga, da još ima mnogo plemena koja do danas nisu vidjela bijelog čovjeka.

Papuu je otkrio portugalski pomorac Horge de Meneses (Jorge de Menezes – ca. 1498 – ?), iako na njeno tlo nije uspio stupiti nogom. Kadgod bi ukotvio jedrenjak želeći da se iskrca na obalu, na pješčanim žalovima bi se pojavljivalo na stotine omalenih, kuštravih, divljih ratnika, koji su prijeteći bacali koplja i strelice prema zbunjenim i uplašenim pomorcima. Meneses je na kraju odustao od nauma, a otok nazvao adekvatnim imenom – Llhas dos Papuas. Otok kuštravih kosa!

Bilo je to davne 1526. godine i Ilhas dos Papuas nije dugo nosio to ime. Dvadeset godina kasnije, na njegove 1800 milja duge obale, pristao je jedan drugi pomorac, Španjolac Ortis de Retes (Yñigo Ortiz de Retez). Njega je taj bujni otok podsjetio na portugalsku koloniju Gvineju, u Africi, i on ga je nazvao – Nova Gvineja. Kasnije, ovom imenu samo je dodato Papua.

Otkriće novog otoka, bogatog rijekama i pitkim vodama, na trgovačkoj ruti koja je vodila prema mirođijama bogatim obalama Sijama, Malezije i Indije doprinijelo je da se na njegovim obalama pokušaju podignuti prve luke i naselja. No, zbog stalnih napada divljih i neprijateljskih plemena, ti pokušaji dugo su ostali bezuspješni.

Tako je Papua Nova Gvineja ostala po strani, usamljena i neistražena, a svaki pokušaj da se upozna njena tajanstvena unutrašnjost završavao je tragično – prve odvažne istraživačke ekspedicije najčešće se nikada nisu vraćale iz opakog zelenog pakla, a rijetki sretnici koji su uspijevali da prežive prve susrete sa divljim lovcima na ljudske glave, pripovijedali su najstrašnije priče o neprijateljski raspoloženim plemenima, koja su se hranila mesom svojih žrtava!

Tako se i dogodilo da je, sve do prošlog stoljeća, Papua Nova Gvineja bila zemlja iza zavjese vremena i prostora, a rijetki pomorci, trgovci, avanturisti i istraživači, koji su pokušavali da uspostave prijateljstvo sa papuanskim plemenima, i te opasne susrete uspjeli da prežive, svjedočili su o nevjerovat-nom bogatstvu i tajnama koje se skrivaju ispod zelenog tropskog baldahina na otoku, na kome je – kakvog li paradoksa – u velikim jatima živjela rajska ptica (paradisaea decora), najcjenjenija ptica na svijetu, čije je živopisno perje ukrašavalo elegantne šešire europskih kraljevni i princeza i zbog toga oduvijek bilo dragocjenije i od samog zlata!

Iako je na ivici istrebljenja, rajska ptica je i danas svojevrsni simbol ovog usamljenog i negostoljubivog otoka i ukrašava njegovu zastavu i grb! Moj tetak Ibro Mujagić bio bi sretan da me vidi kako se budim u razapetoj mreži usred svijeta dostojnog njegovih uzbudljivih pripovjesti!

Pomorske kronike i svjedočanstva kazuju da je sa ozbiljnijim istraživanjima papuanskog priobalja počelo tek krajem devetnaestog stoljeća i vezano je za ime italijanskog prirodniaka Luiđija Marija D’Albertisa (Luigi Maria D’Albertis, 1841.-1901.), rodom iz Đenove. Sa grupom odvažnih istraživača on je 1872. godine započeo spektakularno dvomjesečno istraživanje obala neistražene rijeke Flaj (Fly), kako bi registrirao i prikupio uzorke nepoznatih biljaka, ptica i insekata. ¨

Riječ je – uz Sepik – o najvećoj rijeci i najvećem riječnom slivu u Papui Novoj Gvineji. Flaj je duga preko 1100 kilometara, a njen se sliv prostire na gotovo sedamdeset hiljada kvadratnih kilometara. Flaj izvire na obroncima planina Star, Kaban i Hindenburg, koje su dio planinskog masiva Victor Emanuel, što dominira središtem otoka. Od izvora, rijeka teče prema jugu, a zatim prema jugoistoku, sve do 24 kilometra širokog ušća u Papuanski zaliv u Koraljnom moru.

Upravo iz tog zaliva krenuo je italijanski prirodnjak sa svojom odvažnom ekspedicijom. Treba znati da su u to vrijeme najveći broj papuanskih plemena bila kanibalska i da su međusobno često ratovala da bi se domogla ljudskih žrtava.

Dobro pripremljena ekspedicija uspjela je ipak proploviti blizu 580 milja i stiči do opasnih predjela koje do tada nije vidio nijedan bijeli čovjek na svijetu. Na nesreću, D’Albertis je obolio od malarije i teškog reumatizma, a česti napadi neprijateljskih plemena, prisilili su ga da prekine istraživanja i da se vrati u Papuanski zaliv. Njegove detaljne bilješke veoma zorno svjedoče o prahistorijskom ambijentu kroz koji je plovio, ali kazuju i o brojnim neprijateljski raspoloženim plemenima, koja su pratila njegovu plovidbu i gotovo svakodnevno napadala, nanoseći njegovoj ekspediciji teške udarce i odnoseći mnoge živote.

”… Najčešće napadaju u osvit zore. Katkad se pojavljuju u dugim kanuima i na nas ispaljuju stotine strijela, ali najčešće naše putovanje prate obalom i koriste svaku priliku kako bi nam nanijeli udarce… Ne, nemoguće je s njime uspostaviti kontakt!…”

Ohrabren uspjehom svoje prve ekspedicija Luiđi D’Albertis je uskoro organizovao novo putovanje ka izvorima rijeke Flaj. Sa njime su ovoga puta krenuli i mladi engleski inženjer i inovator Lorens Hargrejv (Lawrence Hargrave, 1850.-1915.) i brojna posada avanturista sa Jamajke, koji su čeznuli za lahkom zaradom i koji su željeli da u zelenom paklu Papue tragaju za zlatom i dragim kamenjem. Ali, desilo se ono čega su se najviše pribojavali. Ekspedicija je oboljela od malarije, a iscrpljene i do ludila uspaničene ljude, svakodnevno su napadali pripadnici ljudožderskih plemena, nestalo je i hrane, pa je uskoro na istraživačkom brodu došlo i do otvorene pobune. Ambiciozni italijanski prirodnjak Luiđi D’Aibertis zbog jednolične ishrane uskoro je i sam obolio od tropske bolesti beri-beri, pao je u komu i umro. Ekspediciju je preživjelo samo nekoliko najizdržljivijih Jamajčana, koji su javnosti ispričali najdramtičniju priču koju je zapadni svijet ikada čuo.

Tako je Papua Nova Gvineja postala još zločuvenija, a o njenoj fantomskoj unutrašnjosti svijetom su počele da se pripovijedaju najjezivije pripovijesti. Tek 1930. godine dvojica australskih istraživača – Mišel Mik Liehi (Michael Mick Leahy, 1901.-1979.) i Mik Dvajer (Mick Dwyer) – uspjeli su ono što nikome ranije nije polazilo za rukom. Pogrešno se uputivši na nepreciznoj topografiji krečnjačke regije, njih dvojica su naprosto prepješačili veliki dio otoka, svakodnevno se probijajući kroz skrivene prolaze na visokim i krševitim planinama, izbjegavajući teritorije opasnih plemena koja nikada ranije nisu vidjela bijele ljude i, s vremena na vrijeme, ploveći niz nevjerovatne bujice i probjajući se kroz jedinstvene kanjone plahovitih rijeka Turam i Purari.

Tih godina, u Papui Novoj Gvineji Plamtili su plemenski ratovi, pa su Liehi i Dvajer kasnije pričali kako su rijekom Turam svakodnevno plutali leševi masakriranih domorodaca, a nerijetko su bili svjedoci i stravičnih ljudožderskih rituala i obreda. Svjedočanstva dvojice australijskih istraživača bila su do te mjere dramatična i nesvakidašnja da u njihovu priču svijet, jednostavno, nije povjerovao!

Da bi dokazali da su njihovi doživljaji, odista, puka istina, Liehi je 1933. godine organizovao nadlijetanje avionom iznad gusto naseljenih dolina Čimbu (Chimbu) i Vaghi (Waghi). Taj let je, za sva vremena, demantirao teoriju da je središte Papue Nove Gvineje nenastanjeni planinski masiv.

”…Osvjedočili smo se” – zapisao je nakon ovog historijskog leta Mik Liehi – ”da je tlo ispod nas plodno i stoga naseljeno. Vidjeli smo niz obrađenih parcela u obliku kvadrata, poput šahovskih polja, sa pravokutnim kolibama od sasušene tropske trave, u grupama od četiri ili pet…”

I pored ovog, gotovo idiličnog opisa, samo najhrabriji istraživači odlučivali su se za put na Otok fantoma, kako su Papuu Novu Gvineju nazivali nizozemski pomorci. Tako se moglo i dogoditi da otok, koji je po svojoj veličini drugi na svijetu (od njega je veći samo Grenland), sve do kraja dvadesetog stoljeća ostane nedovoljno istražen, a njegova plemena, ima ih preko sedam stotina, možda i najzagonetnija na našoj planeti. Rijetki antro-polozi, koji su ih u prošlosti imali priliku da izučavaju, svjedoče o jezivim običajima i ritualima. To i nije čudo, jer su sve do današnjeg dana zadržali način života kakvim se ovdje živjelo prije više hiljada godina.

Proputovao sam Amazonijom, spuštao se rijekama Rio Madre, Rio Negro i Orinokom (Orinoco), istraživao u oblasti Ikitosa (Iquitos) i Porto Velja (Porto Velho), boravio među samotnim misionarima i tamošnjim plemenima i šamanima, ali gotovo sva amazonska plemema, uključujući i ona koja su u prošlosti pripadala plemenima lovaca na ljudske glave, kao što su Čualasi (Chualasi) djeluju kao uljuđeni, gostoprimljivi domaćini u odnosu na plemena Papue Nove Gvineje.

Još koliko juče, pripadnici mnogih kanibalskih plemena na ovom otoku započinjali su ratove, kako bi se domogli ljudskog mesa (čak su jeli i svoje umrle!), a mladi ratnici iz zelenog prašumskog gustiša vrebali su bijele strance, s namjerom da im iščupaju srce, kako bi time na njih prešla hrabrost i mudrost ubijenih žrtava.

Unutrašnjost Papue još uvijek je puna dramatičnih tajni. U njoj i danas zloslutno čame nataložleni vijekovi i daleka prošlost. Niko nije proniknuo u tu moćnu misteriju, prepunu strašnih nagovještaja.
Munje, gromovi, krikovi, tutnjava, zvižduci i muk, sastavni su dijelovi papuanske svakodnevnice, koja se postepeno, pred najezdom bijelih ljudi koji istražuju za multinacionalne kompanije, povlači dublje u središnje dijelove prašume.

Jutro donosi olakšanje, a misli na moje bezbrižno djetinjstvo i rodjenje u Tabaciuma odagnava strahove noći i vraća mi samopouzdanje i nadu. Moramo dalje…

NASTAVAK SLIJEDI