More
    spot_img

    Između sna i jave: MOJ TEŠANJ (15) SLETSKE IGRE

    Svoje prve sportske takmičarske uspjehe u zivotu i okus djetinje pobjedničke slave, osjetio sam u Jelahu i još uvijek ne mogu zaboraviti taj dah zadovoljstva i trijumfa kada ti svi čestitaju i grle te od ushićenja. Nešto slično sam doživio na Sinaju, gdje sam 1966. godine bio u mirovnoj misiji OUN, na granici između Egipta i Izraela. Štab u Gazi organizirao je sportske igre u kojima su ucestvovali pripadnici svih vojnih mirovnih odreda – Brazila, Kanade, Kolumbije, Danske, Finske, Norveške, Švedske, Indije, Indonezije, Poljske i Jugoslavije. Ucestvovao sam u trci na 800 metara i pobjedio. Osječao sam se pobjednički i prisjećao se djetinjstva u Tešnju i tih takmičenja u Jelahu.

    Bilo je to na nekom od prvih poslijeratnih sletova, 1948. ili 1949. godine, koji su organizirani u povodu nekog jubileja, mozda u povodu Dana oslobođenja grada. Znam da nas je – moju sestru Subhu, brata Mustafu i mene – majka lijepo dotjerala, oko vrata nam vezala crvene pionirske marame, na glavi smo imali pionirske kape i onda smo u otvorenim kamionima, okićenim cvijećem, brojnim parolama i zastavama trobojkama, prevezeni u Jelah. Bio je to moj prvi izlazak iz Tešnja.

    Oduševila me rijeka Usora. Bila je bistra kao suza i mnogo veća od Tešanjke. Po njoj su plovili čamci a na nekim mjestima, ispod krošanja vrba, bila je toliko duboka da sam joj jedva nazirao pješčano dno. Vidjelo se i da ima mnogo ribe. I Tešanjka je imala, ali u Usori su plivale mnogo veće ribe i to sve u velikim jatima. Pomislio sam kako bi se ovdje bilo lijepo kupati u dubokoj bistroj vodi, a ne u Limanu i Zvečaju, gdje smo se načešće kupali i naučili plivati.

    Ukoliko se dobro sjecam, slet se održavao na jednoj riječnoj adi usred Usore ili, mozda, na nekom polju uz samu rijeku, koje je vec bilo pripremljeno za različita discipline sportskih takmičenja. Prvo su nastupili omladinci iz tešanjskih škola, izvodili su ručne vježbe, pa su se takmičili u skokovima u vis i u skokovima u dalj. Bilo je tu i odraslih koji su bacali kuglu s ramena. Ali prije nego što su započele igre, na improvizovanoj pozornici su se izredali politički aktivisti i agitatori sa dugim i dosadnim govorima o svijetloj budućnosti koja nas očekuje. Publika je uzvikivala prikladne parole, veličajući NOB, Tita i KPJ, Bratstvo i jedinstvo naših naroda…

    Dok su se odvijala politički govori i takmičenja omladinaca i odraslih ja sam se za sve vrijeme osvrtao ne bih li čuo ili ugledao legendarnog „ćiru“ koji je uskotračnom prugom vozio od Usore, u blizini Doboja, preko Teslića, sve do Pribinića. Bila je to šumsko-industrijska pruga iz vremena Austro-Ugarske monarhije (Usoratalban), koju je izgradio poduzetni austrijski industrijalac Oto Štajnbajs radi eksploatacije hrastovog drveta i izgradnje destilacionih pogona u Tesliću.

    O njoj su često pričali moji roditelji kada bi ih uhvatila nostalgija za rodnim mjestima i kada bi razgovarali da odu do Livna ili Glamoča. „Sješćemo u voz na Jelahu“ – govorio bi otac – „pa cemo presjesti u Usori u voz za Sarajevo, pa cemo izači u Vranduku i sačekati voz koji ide za Jajce i kad tamo stignemo, onda ćemo sjesti na autobus do Bugojna, a od Bugojna ćemo već lahko do Livna!… Ako krenemo rano ujutro onim vozom u šest, eto nas sutra u Livnu!…“ Meni se to činilo kao da će putovati preko cijelog svijeta.

    Kada su počela zabavna takmičenja za djecu okupilo se jako mnogo gledalaca da prati takmičare. Mene su izabrali za dvije discipline – trčanje u vreći i trčanje sa kašikom čiju je dršku trebalo držati u ustama dok je u kašici bilo kokošije jaje. Ko dođe do cilja a da mu iz kašike ne ispadne jaje, taj je pobjednik i dobija neku nagradu.

    Na startu nas je bilo dvadesetak takmičara. Sve djeca iz tešanjskih mahala i sela. Vesela i razdragana djeca, viši, snažniji i korpulentniji od mene. Ja sam bio mali i djelovao sam žgoljavo i neuhranjeno iako to nisam bio. Navukli su nam jutane vreće do ispod pazuha i neki muškarac iz novoformiranih gradskih političkih struktura, zaglađene duge, crne kose u čistoj, ispeglanoj uniformi, sa debelim brkovima kao u Staljina, dao je znak da trčimo.

    Već pri prvim koracima, dok su svi takmičari padali i publiku uveseljavali, ja sam shvatio da u vreći neću moći da trčim, jer cu i ja padati na nos, kao što su padali ostali. Shvatio sam da moram skakutati kao zec. I skakutao sam, a publika je bila u nekoj čudnoj navijačkoj ekstazi i glasno navijala za mene: „Hajde, mali!…
    Naprijed, mali!…“ Činilo mi se da svi navijaju za mene, a taj uzvišeni osječaj takmičarskog trijumfa ponekad, u snu, osjećam jos i danas.

    Naravno da sam stigao prvi, jer su ostali padali i bili više na zemlji nego na nogama, i svi moji drugovi iz Tabaka poletili su mi u zagrljaj da mi čestitaju! Nije to bilo ništa čudno od njih, osim da sam baš ja pobjedio (!), jer su se Tabaci oduvijek u svemu takmičili (i bili bolji!) od drugih tešanjskih mahala a iz tog dragog vremena, ostale su mi u pamćenju česti „ratovi“ izmedju djece Tabaka i Gornje čaršije..

    Neki su se žalili na moju pobjedu. Govorili su da ja nisam trčao nego skakutao, što je bilo tačno, a takmičenje je bilo u trčanju a ne u skakutanju u vreći. Meni se činilo da imaju pravo i da ce mi oduzeti nagradu, ali je Takmicarska komisija, sastavljena od učitelja i učiteljica, vaspitača i vaspitačica odmah odbacila svaki prigovor.
    Bio sam i zvanično pobjednik!

    Drugo takmičenje bilo je mnogo zanimljivije i u publici je izazivalo više smjeha i oduševljenja. Opet su sa mnom bili isti takmičari, kao i u trci u vrećama. Podijelili su nam kašike i meni se činilo da sam dobio najtežu i najveću. Stavili smo ih u usta a onda su nam podijelili jaja. Vec na startu ove komične dječije utrke izvukao sam neke mudre pouke. Gledajući druge učesnike koji su pokušali da trče, shvatio sam da će mi jaje sigurno ispasti ako i ja potrčim. Zbog toga sam svu pažnju usmjerio na jaje koje se opasno treskalo, a ne na brzinu svog hoda. Nisam više gledao ni na ostale takmičare, nego sam isključivo vodio računa da mi se kašika mnogo ne trese i da mi ne ispadne jaje iz nje. To mi se isplatilo. Dok sam ja prešao pola takmicarskog prostora, svim takmičarima su iz kašika poispadala jaja i tako sam, uz skandiranje mojih prijatelja iz Tabaka, stigao jedini s jajetom u kašici na cilj!

    U Tešanj smo se vratili u slavljeničkom raspolozenju. Bio je već sumrak kada smo prodefilovali glavnom ulicom grada. Na čelu kolone su išli muzičari sa dvije harmonike, odjekivale su postratne partizanske pjesme, omladinci su nosili transparente i državne zastave a skojevci su svaki čas uzvikivali parole. Na kraju, u Donjoj čaršiji se uhvatilo kozaračko kolo. Mene je neki muškarac nosio na vratu i jasam mahao rukama kao da ulazim kroz antičku rimsku trijumfalnu kapiju. Sve se zavrsilo uobičajno: pranjem ruku i nogu u rodnoj kući, čašom toplog kozijeg mlijeka i kukuruze za večeru i odlaskom u san. Teško sam zaspao opijen uzbudljim događajima i prvim pobjedama u zivotu.

    Bila su to za nas djecu neponovljiva romantičarska vremena, a za naše roditelje teski i neizvjesni dani o kojima se javno nije razgovaralo. Još uvijek je UDBA, nasljednica OZNE, izazivala strah, hapsila i privodila neke ljude, grad je bio na ivici gladi, jer je vladala opšta nestašica osnovnih potrepština, ali se niko nije javno žalio. Dučani su zjapili prazni, a komšinska pažnja i spremnost na pomoć, nikad veća. Posudjivala se kašika soli, fildžan ulja, čaša mlijeka, pregrst kukuruznog brašna… Jedino je u svakoj kući bilo dovoljno pekmeza. Ipak, svi su se nadali boljim vremenima!

    Srećom, Tešanj je u prošlosti znao preživjeti i gora vremena!

    NASTAVAK SLIJEDI

    spot_img

    Aktuelno

    spot_img

    Povezani članci