Petak, 1 srpnja, 2022
More
    spot_img

    Između sna i jave: MOJ TEŠANJ (14) TETAK IBRO

    Znali smo čim nam na sijelo dolaze tetak i tetka da će noc biti zanimljiva i da ćemo ispod jorgna slušati zanimljiva kazivanja tetka Ibre. Počeo bi klasičnim uvodom:

    – Neku noc čitaao sam priče iz starog Bagdada i kada sam se umorio, zatvorim knjigu, ugasim petrolejsku lampu i utonem u san. Nisam, takorči, ni oka pošteno sklopio, kad u neka doba noći čujem kao da neko tiho hoda po ganjku i ulazi u našu sobu. Guram laktom Fizu da je probudim, ali ona spava. Pokrijem se jorganom po glavi i umirem od straha. Nešto me vuče za nožni palac. Trza me!… Osjetim, vuče, trza, očiju mi, kao što vas sada gledam!…

    Moji roditelji su znali da je Ibro jedan dobri plemeniti čovjek, kakvi se mogu roditi samo u Tešnju. Znaju da je utonuo u svijet mistike, maste i uzbudljivih priča iz 1001 noći i da ponekad uveče, kad ostavi knjigu i zaspe, ne uspjeva da razlikuje stvarni od duhovnog svijeta. Uz to, za vrijeme rata, ustaše ga pokupile na Gornjoj čaršiji ni kriva ni dužna i zajedno sa grupom Tešnjaka, odveli na Staru gradinu, naredili im da se skinu goli i naumili da ih sve pobiju. Igrom slučaja, na Gradini se pojavio neki ustaški oficir koji je prepoznao Ibru i uzvikanuo „Đe ćete ubiti ovog plemenitog čovjeka?!…“ i naredio, hvala Bogu, da ga odmah puste.
    Jadni moj tetak sa Stare gradine se te noci kuci vratio trčeći, izgreban i potpuno go. Tu traumu nikada nije zaboravio i od tada se svega pribojavao, duboko uvjeren da se noću pojavljuju različite utvare da bi ljude plašili i nanosili im teško zlo.

    – Ma, hajde Ibro, čuli smo tu priču hiljadu puta! – pobunila bi se tetka Fiza koja je bila potpuno realna i stroga žena.

    – Jest, očiju mi, Latkane!… – ponovio bi tetak, obračajući se sada samo mojim roditeljima.

    Kada dobro razmislim i nas babo je bio sklon tim fascinantnim noćnim kazivanjima. Znao je pričati i zaklinjati se kako je u mladosti nekom prilikom jašući konja preko Glamočkog polja u gluho doba noc ugledao nešto, neke spodobe u obličju upaljenih malih fenjera, kako igraju kolo. Tvrdio je da mu se od te neobične pojave trznuo konj pod njim, što je dokazivalo da je sve to vidjela i životinja.

    U Tešnju su se pričale priče da se u svakom gradskom i prigradskom greblju, na vodama Kosovcu, Sejdi i Zvečaju, noću mogu čuti i vidjeti neobične pojave. Iz greblja su se čuli avetinjski glasovi, pozivi u pomoć i zveketi sindžira, a neki su se Tešnjaci zaklinjali i da su vidjeli kako se iz otvorenih grobova pojavljuju mejiti, kako se pale vatre koje počinju da hodaju i trče poput prikaza.

    Kasnije, kada sam odrastao i istraživao sve te priče i pojave, shvatio sam se cijeli svijet s tim susreće. Čak su i narodi krajnjeg sjevera i krajnjeg juga vjerovali u duhovni svijet i njegova zla, ali i dobroćudna bića. Zli duhovi su obično dolazili noću u obličjima ružnih i zastrašujućih demona, dok su se dobri duhovi pojavljivali uglavnom danju i doprinosili su dobrim životnim ishodima, sretnim putovanjima i plovidbama ili dobrim žetvama.

    Nešto slično vezano je i za vjerovanja naših davnašnjih predaka. Prije nego što su prihvatili kršćanstvo i islam, stari Sloveni su vjerovali u dualizam, princip dobra i zla, svjetla i tame, života i smrti.
    Iz tog vremena datiraju i neobična božanstva što su simbolizirala pojam dobra: Perun Bjelobog, Prova, Lela, Polela, Drevana i drugi.
    Na suprotnoj strani, oličenje zla bio je Crnobog Pokluk, koji sepojavljivao u obličju mrtvačke glave, koji je živio u Pragori (pakao), zatim Potrimp, koji je nalikovao zmiji itd. No, posebna priča su zli duhovi, koji su naprosto, do očaja opterećivali život naših sirotih prapredaka.

    Tako se vjerovalo da je strašna bolest kuga, zapravo, bijela žena-duh, koja noću putuje zrakom, daveći i staro i mlado. Čak je i ugledni kroničar fra. Stjepan Margetić u svojim analima zapisao da je kuga, od koje je 1690. godine u našim krajevima pomrlo na desetine hiljada ljudi, “kao tajanstvena bijela žena obnoć obilazila gradove i sela i davila ljude”!

    U fascinantnoj galeriji zloduha u koje su vjerovali naši preci zasigurno je najupečatljivije mjesto zauzimala – Môra. Prema narodnom vjerovanju bilo joj je gotovo nemoguće ustanoviti obličje, a jedan prastari zapis koji sam našao, o njoj doslovno kaže:

    “Ona silazi, a ne zna se otkuda. Napada ljude kada noću spavaju, pa ih vuče i trga za lijevi nožni palac. Onda se polahko svali na bolesnika, te mu prsa sve težim i težim teretom pritišće. Čovjek u snu da svisne pod tim teretom! Nije kadar ni da stenje, ni da se makne, a kamo li da neman odbije ili da vrisne i pozove u pomoć.
    Lice mu oblije znoj, pa kada mu se od silne muke razveže jezik, te napokon vrisne u pomoć, nestane Môre, a on se probudi, sav izubijen i slomljen…”

    Znatno jasniji opis ove duhovne napasnice daje doktor teologije Ljudevit A. Ivandić u svojoj knjizi “Pučko praznovjerje”:

    “…To su obično mlade, punokrvne debele žene. One noću napuštaju svoj ležaj, pa kidišu na ljude slatke krvi, kojima sišu krv na prsima. Čine to pod prtiskom nekog nepoznatog nagona, potpuno nesvjesno, za vrijeme noćnog odmora. Događa se da idu i na više osoba za vrijeme samo jedne noći. Sve pojave otoka na prsima pojedinaca, pripisuju se Môrama.

    Môre imaju magičnu hipnotičku moć i mogu svoje žrtve da uspavaju. Isto tako, mogu proći kroz svaka vrata bez obzira, kako i čime bila zaključana. Jedna žena iz Petričevca kod Banje Luke mi je ispričala ovu priču: Bio neki zdrav, razvijen momak, koga je Môra svaku noć sisala. On je uvijek osjećao na sebi za vrijeme sna teški teret, od koga se često nije mogao probuditi. Imao je otečena prsa, po čemu je zaključio da ga Môra muči. Želeći svakako da se riješi ovog noćnog iscrpljivanja, pokušao ju je uhvatiti na ovaj način. Uzeo je svijeću i sakrio je pod varičak. Kada je došla Môra, on je naglo podigao varičak i tako prepoznao neku ženu iz istog mjesta, koja je bila Môra. Na njegove upite nije mu ništa odgovorila, osim prijetnje da je nikom ne oda, jer bi ga mogla stići kazna, pa uz druge bolesti čak i – ludilo!…”

    Drugi zloduh što je prestravljivao naše pretke nazivao se – Tvôra i ona je bolesnikovu maštu opterećivala strašnim vizijama najužasnijih nemani, koje su ga, po pravilu, uvijek progonile. Zloduh Činilica je izazivala silnu tjeskobu i strah u njegovoj duši pa je umišljao da je u njega ušlo sve zlo duhovnoga svijeta; Otrovnica mu je trovala krv sve dok potpuno isrpljen ne bi svisnuo; Krvopilica bi mu obnoć krv sisala sve dok mu ne bi iscrpla svu životnu snagu; Mrâza nije davala ljubavi i sreći da mu pohode dom, već bi ga stalno svađala sa komšijama, sa ženom, sa roditeljima i dijecom…

    Tu je bio i cijeli niz drugih zlih i opakih duhova, koje je naš narod nazivao jednom rječju – prikaze. “Prikaze se ljudima ukazuju obnoć. Mogu biti u najrazličitijim zastrašujućim obličjima; čas se ukažu kao pas, čas kao zec ili jarac, sovuljaga, mačka, crni pas… Ko god ugleda prikazu, tako narod vjeruje, ili će se razboljeti ili će se na njega svaliti neko drugo teško zlo!…”

    Iz jednog zanimljivog zapisa dr. Ćire Truhelke, objavljenog krajem prošlog stoljeća u “Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine”, saznajemo da je u narodu rasprostranjeno vjerovanje “da se zloduh (vrag, đavo) združuje s ljudima i da s njima sklapa neraskidivi savez, pa su ti ljudi podjednako zli i opasni i mogu nanijeti tešku nevolju drugim ljudima”! Takve osobe narod je prozvao – nametnicima!

    Medju zle duhove, smatrali su naši preci, spadaju naravno i vukodlaci za koje se vjerovalo da su, zapravo, umrli ljudi koji se dižu iz svojih grobova kako bi vodili strašni noćni život i živim ljudima nanosili teško zlo. O njima dr. Ljudevit A. Ivandić piše:

    “…Nalaze se na samotnim mjestima – grebljima, potocima i raskrsnicama, a postoji više razloga da se neko povukodlači. To su:

    * Ako preko mrtvaca preskoči mačka, dok još leži na odru. Stoga se mačka ako je netko u kući umro, izgoni iz sobe;
    * Ako je netko bludno griješio s najbližom rodbinom;
    * Ako je neko tlačio siromahe i udovice;
    * Uopće ljudi koji su nešto skrivili pa ne mogu ni u raj, ni u pakao, ni u čistilište.

    Ljudi koji se povukodlače, uzimaju oblik pune mješine, te ulaze u kuću svoje rodbine ili u nečiju drugu i budu u njima sve dok prvi pijetlovi ne zapjevaju. Kažu, kada se sazna za nekoga da se vukodlači, izbavlja se od vukodlačenja na taj način što mu se grob probije glogovim ili smrekovim kolcem.”

    Naši preci su vjerovali i u vještice. Smatralo se da su vještice zlobne stare žene, koje se osvećuju za pretrpljene uvrede. Da bi u zlu bile što efikasnije, vještice trajno sklapaju savez sa vragom i uz njegovu pomoć čine zlo. One održavaju noćne sastanke ispod orahovih stabala, gdje se, kako tvrde mnogi autori, okupljaju i džini. Tu vještice organiziraju razuzdane orgije, igraju svoja kola i kuju mnoge zle planove.

    Moć vještica se smatra gotovo neograničenom. Mogu oduzimati tuđim kravama mlijeko, mogu opčiniti dušu i tijelo djevojkama i ženama, mogu zaćarati čitavu obitelj i mogu nanijeti svakojako zlo – od teških bolesti, pa do uboge bijede i siromaštva!

    Nije dakle samo riječ o Tešnju i vjerovanjima Tešnjaka. Naš je narod širom Bodn i Hercegovine u prošlosti vjerovao u još jednu vrstu zlih duhova. Nazivao ih je – drekovima!

    Radi se o duhovima lutalicama, koji izazivaju buku, viku i dreku, pa su vjerovatno po tome i dobili ime. Vjerovalo se da se radi o dušama poginulih vojnika-zločinaca, koji nemaju mira na drugome svijetu zbog mnogobrojnih nedjela koje su u ratu počinili. Drekovi se, prema narodnom vjerovanju, po pravilu javljaju u prvi sumrak, a stalno lutaju od jednog greblja do drugog, uporno tražeći mir i spokoj, koje nikada neće naći!

    I kudretfenjeri su po mnogo čemu slični drekovima, jer obitavaju na stari i zapuštenim grobljima. Često se pojavljuju u obličju tajanstvenih svjetala i to najčešće na zapuštenim grobljima i haremima, a viđali su ih i u šumama i na ruševinama starih kuća ili vojnih utvrda. Među muslimanima Bosne i Hercegovine, vjerovalo se da su kudretfenjeri, zapravo, duše umrlih muslimana, koji su – ko zna iz kakvih razloga – pokopani u kršćanskim grobljima, te se sele, tražeći mjesto u muslimanskim grobljima!

    Demoni, đavoli, šejtani, vragovi, Satanini i Iblisovi potomci i poklonici… Paklena galerija najrazličitijih zlih duhova što vrebaju iz pomrčine!

    Šta o tome kaže sveta knjiga Kur’an?“Stvorio sam Čovjeka od suhe zemlje, a džine od plamena vatre.” (Kur’an, džuz XIV, poglavlje 15, ajet 26 i 27

    U mnogim istočnjačkim knjigama, prastarim rukopisima, kronikama, vjerskim zapisima i analima, u mitovima, legendama i usmenim predanjima, koje sam – istražujući ovu fascinantnu temu – imao priliku da pročitam i čujem, svi do posljednjeg izvora, slažu se u jednom – da su sva duhovna bića, među njima i džini, zahvaljujući Božanskoj stvaralačkoj energiji predhodili Čovjekovoj pojavi na planeti Zemlji.

    Stvoreni od varljivih plamenih jezika, koji su im odredili izgled i prirodu ponašanja, ova, čovjekovom oku nevidljiva bića, ispunjavali su naš svijet u dugom periodu u kojem su našim prostranstvima gospodarili vatra, jara i užarena lava; u vremenu u kome je iz paklene utrobe kuljao dim i oslobađali se otrovni gasovi, a spaljeni i pustošni reljef planete Zemlje mijenjao izgled iz minute u minut, dobijajući nevjerovatne oblike, koji će predhoditi pojavi života.

    Kasnije, kažu isti izvori, slijedeći svoj kreativni i stvaralački naum, te stvorivši prvog čovjeka, Bog je na Zemlju poslao izvjestan broj meleka (anđela), kako bi zle, opake i objesne džine otjerali u mračne i vlažne pećine, hiljadugodišnje šume, u gudure i ruševine, tamo gdje čovjek izbjegava da savije svoje gnijezdo i podigne dom za svoju porodicu. Pa ipak, i poslije toga, džinima je, pod određenim uvjetima, bilo dozvoljeno kretanje među ljudima, među kojima i dan-danas, svakodnevno pokazuju svoje destruktivne moći, nanoseći im najrazličitije duševne patnje, a nerjetko i fizičke ozljede, siromaštvo i svekoliku bijedu.

    O džinskom duhovnom svijetu danas se ne zna mnogo, kao što se nije znalo u vrijeme mog djetinjstva u Tabacima. Ne zna se čak ni dovoljno. Ali zahvaljujući svetim knjigama, molitvama i hadisima, zna se, dosta toga. Toliko da razuman čovjek stvori određenu pretstavu o njima i njihovoj prevrtljivoj i opakoj prirodi. Da njihovo prisustvo i negativno djelovanje ne potcijeni, ali i ne precijeni. Da ih svojim ponašanjem i strogim pridražavanjem moralnih normi i vjerskog kodeksa, odagna i zauvijek protjera iz ambijenta u kojem živi. Da im ne dozvoli da mu se približe i ugroze ga.

    Džini su hitri, zli i opaki, i nikada ne propuštaju priliku, ukoliko im se ukaže, da napadnu ili napakoste čovjeku! Vrlo su lukavi i prefrigani, spremni na laži, intrige i urote, a ponekad uspjevaju da se materijaliziraju, preuzimajući tada različita obličja.

    U jedno starom rukopisu o zapisima napisanom na arapskom jeziku godine 1303. po hidžri (1882. g.), čiji je autor po svoj prilici hodža Mehmed Rušdi, sin Derviš-Huseina, zvanog Hadžabula iz Akhisara, kaže se da postoji preko 70.000 džinskih plemena. Strogo su među sobom podijeljeni; pripadaju različitim vjerskim uvjerenjima i gaje stalna neprijateljstva, te stoga vrlo često ratuju. Nastanjuju čitav Univerzum, mnogi od njih, kako ističe Rušdi, “žive pokraj vode i u raznim špiljama, gudurama, razvalinama, po grebljima i šumama…”

    Pa ipak, većina autora sklona je tvrdnji da najčešće obitavaju tamo gdje se spajaju dvije suprotnosti – na ivicama svjetlosti i pomrčine, vode i zemlje, vlage i suhoće…, a posebnu živost izkazuju u vrijeme kada se noć pretače u dan i u trenucima kada se gasi dan i započinje noć. Njihov su prirodni ambijent prljavština i trulež, vlaga i mrak, ustajalost i smrad, kaljuža i blato…, a krajnji ciljevi – destrukcija, bolest, nemoral, obmana i laž.

    “Brzi su poput pogleda, a zli poput mržnje!”- kaže se u jednom drevnom arapskom rukopisu s kraja jedanaestog stoljeća čiji je autor šejh Ahmed El Buni.

    I doista, džini napadaju iznenada, munjevito i punom snagom, ne štedeći nikoga. Ipak, njihovim atacima, vjeruje se, najizloženije su žene pri porodu ili prvih četrdeset dana nakon poroda. Zbog toga se porodiljama preporučuje mirovanje u ambijentu koji džine odbija – u besprijekornoj čistoći i urednosti.

    Porodiljama se u određenom periodu uopće ne preporučuje kretanje, a džinski napadi manifestiraju se na različite načine: žena umišlja da na svom tijelu nema ništa i da je naga; postaje nepristupačna svom mužu; počinje da gubi pamćenje i dešava joj se da ne prepoznaje ukućane i svoje najbliže; pokazuje netrpeljivost preme rođenoj bebi; povlači se u sebe i ne pokazuje nikakvu želju za druzenjem i komuniciranjem; često i naizgled bezrazložno tuguje i plače; dobija histerične napade smijeha; njeno lice, iz dana u dan, sve više gubi zdravu boju i žuti, stomak joj otiče, a krvarenja ne prestaju…

    Takva bolesnica postaje sve slabija, a njene reakcije nekontrolisane, nepredvidive i krajnje neuobičajene.

    Neki autori navode da postoji najmanje sedamdeset (?!) načina na koje džini mogu nanijeti čovjeku duševne ozljede i patnje. Oni su u stanju u potpunosti poremetiti njegov metabolizam i prirodu, uticati na njegov genetski mehanizam u rađanju djece, doprinijeti stalnom umiranju novorodjenčadi, spriječiti začeće i dovesti čovjeka do samog ludila!

    Dosta toga je znao ili naslučivao moj rahmetli tetak Ibrahim Ibro Mujagić i dokazivao samo jednoom jedinom rečenicom: „Oni postoje, vjerovali vi ili ne vjerovali!…“ i jako mi je žao sto mu za života nisam uspio to kazati!

    NASTAVAK SLIJEDI

    Piše: Ahmed Bosnić

    tesanjtesanj.ba

    spot_img

    Aktuelno

    spot_img

    Povezani članci