Započinjem ovu pripovijest za koju ne znam kako će se i kada će se završiti. Ona me posljednjih godina nježno budi i proganja, nameće se važnijom od svih mojih životnih potreba i preokupacija, budi me iz snova bez obzira gdje sam zanoćio i traži da vam je ispripovjedam. To sjećanje na djetinjstvo, na moje rane godine, na moj Tešanj.
Svjestan sam da je vrijeme odavno izbrisalo moje tragove u Tešnju, kao što je ruiniralo moju rodnu kuću u kojoj sam nenadano udahnuo život jedne srijede, 17. juna 1943., dok je moja majka Đula punila paprike za porodični ručak. Rodio sam se s lakoćom. Kao da sam žurio na ovaj svijet. Bilo je ratno vrijeme i u očevom Glamoču odakle smo Božijom milošću doselili 1938. godine, gorile su kuće Bosnića i njihovih komšija.
Plemeniti Tešanj je živio u relativnom miru ispunjen bogobojaznim šapatom i mučnim strepnjama da se neko slučajno ne drzne i poremete stara prijateljstva među stanovništvom različitih vjera i nacija. Redovito su se čuli pozivi na molitvu sa tešanjskih munara, odzvanjala su crkvena zvona na Griču i Zvečaju, a mala jevrejska zajednica okupljala se u strahovima koji se poput zle sudbine širili Balkanom i pripremala se za odlazak u nepoznato. Izdvojen i ušuškan izvan putnih komunikcija, u gradu se naizgled odvijao normalan život. Samo povremeni nestanci soli i šečera naglašavali su da zemljom Bosnom bjesni rat.
Tešanj je smješten u kotlini rijeke Tešanjke, koja je ponekad znala pomahnitati i nalikovati na opaku Kudret vodu o kojoj se i dan-danas ispredaju zloslutne legende. Tokom ljeta bila je to rijeka u kojoj smo se kupali i lovili ribu, ali se ujesen s obilatim kišama znala izliti iz korita i napraviti velike štete. Grad je bio omeđen sa svih strana. S jedne strane Dobro Polje i Ošljak, s druge Krndija i Vukovo, s treće, Bukva i Hrvatinići – daleko, predaleko su bili Teslić i Doboj. Do njih se dolazilo uskotračnom željeznicom iz Tešanjke i Jelaha.
Kao i svaki grad do kojeg su dolazili trgovački karavani i Tešanj je bio podijeljen u mahale. One su bile smještene oko Gornje i Donje čaršije. Moji Tabaci, mahala u kojoj se nekada davno štavila koža, gledala je postranice na Donju čaršiju. Iz nje se dolazilo uzbrdicom, kaldrmisanim putem, koji je Tabake dijelio na dva dijela. Mahala je imala tridesetak kuća i živopisnih okučnica zasađenih najrazličitijim voćem i povrćem. Oko kuća se njegovalo plemenito cvijeće a oko onih u kojima su bile djevojke za udaju obavezno se uzgajao miloduh.
Naša kuća smještena u središtu Tabaka, odmah iznad Kape, pripadala je nekoj jevrejskoj porodici, nikad nisam saznao kojoj. Vlasnici su s našim babom napravila ugovor da u njoj živimo sve dok se ne završi rat i dok se ne vrate u Tešanj. U njoj smo živjeli sve do 1953. godine kada smo se hirom sudbine preselili u Maglaj.
Mog oca Latifa prijatelji su iz milja zvali Latkan. Rođen 1906. u Glamoču, bio je državni financijski službenik i Ministarstvo financija Kraljevine Jugoslavije koje ga je dekretima slalo da službuje u raznim gradovima. Nisu imali mnogo razumjevanja prema njemu i njegovim željama. Prije nego što je oženio moju majku Đulu, rođenu u imućnoj trgovačkoj porodici Velića u Livnu, bio je na službi u Makedoniji i Slovenije, a 1938. godine dekretom i Božijom milošću, poslan je da nadgleda financije u tešanjskom Srezu. Tako smo sigli u plemenitu Čaršiju koja nas je obgrlila s velikom ljubavlju i učinila nas Tešnjacima. U njoj se rodila moja starija sestra Fatima, koju od malena zovemo Subha, stariji brat Mustafa i mlađi brat Mehmed.
Tu započnje moja životna priča…
NASTAVAK SLIJEDI
Piše: Ahmed Bosnić
NAPOMENA: Radi se o romanu o Tešnju, kojega autor piše online, iz dana u dan, i kojeg će izdati CKO TEŠANJ.
tesanjtesanj.ba
