Zar ja stranac u mojoj avliji

… u čaršiji u kojoj sam se rodio, u kojoj sam odrastao, moju mladost proveo i školu završio, u mojoj čaršiji u koju rado dolazim i njoj se uvijek vraćam


Ja Salkić Salko, koga Salkan zovu, one nesretne devedeset druge, kao i mnogi drugi krenuh na put u nepoznato i povedoh sa sobom familiju, ženu i djecu, dvije male curice, dvije curice kao dvije zlatne jabuke. Srećom ne odosmo tako daleko kao neki, već tu u Austriji stadosmo i krenusmo sa jednim novim životom, onako sve ispočetka što bi se reklo – od kašike pa dalje.

A kako bi rekli oni moji Krajišnici: “U životu je najvažnije ostati živ, a sve ostalo se nekako nakarika”. Srećom ostasmo živi, a kako će biti dalje vidjet ćemo. I tako dan po dan, godina po godina, djeca odrastoše a mi evo skoro ostarismo. Išli smo mi dole kući često, pogotovo kad su djeca bila mala, voljele su one i rado su išle sa nama, a kasnije sve rjeđe i rjeđe, a već odavno ne idu skoro nikako. Odemo tako ja i žena, a i njoj se sada nešto ne ide pa u posljednje vrijeme najviše idem sam, odem malo da obiđem roditelje, da vidim oca i majku dok su još živi, jer stari su i nikad se ne zna.

E vidi sad i ovo, posljednji put kad sam bio dole kod kuće, odem ti ja sa onim mojim dobrim jaranom Mujagom dole u čaršiju, a gdje ćemo drugo nego kod Himze u kafanu. A ta Himzina kafana, ljudi moji, puna ravna kao da niko nigdje nije ostao, ma da jaje baciš ne bi propalo, nema tu slobodnog stola niti jedne stolice da žut dukat daš. Nekakvi praznici bili pa se sjatio narod sa svih strana, došli ljudi kući pa kud će drugo nego u kafanu. Stadosmo ja i moj drugar Mujaga tu za šank, a priđe nam naš dobri i stari prijatelj Himzo, pozdravi se on i fino se upita sa nama, pa nas posluži i kao i uvijek započe razgovor sa nama, razgovor o svemu i svačemu, a inače on ti je pričljiv samo tako.

A tu odmah do šanka i to sa njegove lijeve strane bila su ona dvokrilna klepteća vrata kroz koja se ulazilo u kuhinju, kroz koja su konobari tutnjili, žurili, iznosili gostima hranu i vraćali prazne i opuhane tanjire. I gledam ja kad baš tako u kuhinju uđe jedan onako mlađi konobar i viknu dosta glasno da smo ga mi ovamo dobro čuli: “Je li gotova više ta narudžba?”. Valjda viknu tamo nekoj kuharici a ona mu odgovori da još nije, kad će ti on opet: “Ma daj bona sklepetaj to kako bilo jer ovamo su sve samo stranci, sad su došli i pitaj Boga kad će opet”, e baš tako joj reče. A ja pogledah niz onu kafanu, ama nigdje nijednog stranca, sve sama naša čaršijska raja, skoro sve ih znam, pogotovo ove starije i gdje oni mogu biti stranci ovdje u rođenoj čaršiji?! Meni ne bi baš pravo, a vidim i Himzo to prećuta kao da nije ni čuo šta ovaj to reče. Neka me spopade muka, nekakva nelagoda, ne znam sam šta da kažem jer to ovdje nisam očekivao, ovdje u ovoj kafani u koju sam godinama dolazio.

Tog istog dana popodne, tamo poslije ručka siđem ja ponovo u čaršiju, k’o velim da se ošišam jer to valjda svi rade kad dođu ovdje pa i ja. Stvarno nije to što je šišanje ovdje jeftinije, nego nekako brate lakše objasniti šta hoćeš i kako ćeš. I kod koga ću drugog nego kod Šefkije brice, jer kako znam za sebe kod njega se uvijek šišam i to ne samo ja, već i mnogi drugi dok dođu dole pravac kod njega na šišanje. Ali ljudi moji i njegova brijačnica puna ravna, čak su dva momka stajala tu vani ispred vrata, a ovi unutra zadimili, zapušili, čini mi se da bih onaj dim mogao lopatom vani izbacivati. A brico Šefkija šiša nekog momka pa kad mene ugleda, zastade malo, pa će ti: “O đe si Salkane, jesi li i ti to doš’o, šta ima?”.

“Nema ništa Šefkija sve po starom, vidim imaš dosta posla”, odgovorim mu ja.

Kad će ti on opet: “Imam brate imam, kad vi stranci dođete, ja tada spadnem s nogu”, e baš tako mi reče.

E nećeš više zbog mene Šefkija spadati sa nogu, nećeš sigurno, okrenem se i vratim se kući, šišaj ti koga hoćeš ali mene nećeš više. Zar ja stranac u mojoj čaršiji, u čaršiji u kojoj sam se rodio, u kojoj sam odrastao, moju mladost proveo i školu završio, u mojoj čaršiji u koju rado dolazim i njoj se uvijek vraćam.

A sutradan dok sam iznosio iz kuće one moje torbe, pakovao se i spremao za nazad, naiđe odnekud onaj naš komšija Fadil, uđe kod nas u avliju, pozdravi se sa mnom i kao uvijek započe nekakvu njegovu priču, a ja i baš i nisam bio do nekakvog razgovora ali neka mu bude. I tako dok smo nas dvojca tu razgovarali naiđe i stade tu kod nas njegov unuk, mlad i golobrad dječarak, stoji on i sluša nas šta mi to pričamo pa će ti odjednom: “Znaš šta Salkane, vi brate stranci kad dođete otuda mnogo se pravite pametni”. A kako on to reče meni se ona moja avlija okrenu u krug. A onaj njegov djed, taj naš komšija Fadil, umjesto da se izgalami na njega, umjesto da ga narezili ili da ga nečim flikne preko labrnje, ništa on, još se čovjek uhvatio za stomak i crče od smijeha, smije se pa se sav trese.

Zar ja stranac u mojoj rođenoj avliji, pa ljudi moji šta je ovo, uzmem telefon iz džepa i htio sam nazvati moga šefa da mu kažem da neću da se vraćam nazad, neka mi da otkaz, neka radi šta god hoće al’ ja ostajem ovdje, jer neću da budem stranac u mojoj avliji. Ali brzo sam se predomislio, vratih onaj telefon u džep, jer je Salkan prošle godine kupio novo auto, treba to isplatiti, jer je Salkan napravio spratnu kuću pa još i potkrovlje iznad izdigao, ne znam samo kome kad već godinama stoji i zvrlji prazna, još u njoj noć prenoćio nisam, eto jedino što sam uspio da zaklonim komšiju Rasima pa od nje ne vidi dole niz put.

Krenem nazad pa dole u čaršiji svratim kod Velije pekara, uzmem par lepinja, neki burek i onaj redenik kifli da se nađe usput. I tako dok sam se sam vozio nešto kontam, nešto razmišljam: Bože dragi, da nije bilo onog što je bilo, nikada mene Austrija ne bi vidjela, ni mene ni moje familije. Pa kažem onako sam sebi: ako mi Bog da zdravlja i snage ovo još nekoliko godina pa kad odem u penziju fino sve predam, razdužim se pa svoju ženu za ruku i nazad kući, džaba im sve. Tako mislim a i sam znam da od toga nema ništa, tako kontam a i sam znam da lažem samog sebe. Gdje da ostavim djecu, gdje da ostavim našu unučad koja su nas preporodila, naglavačke okrenula, naš život promijenila. Jer kako da ih ostavimo, da ih svojim očima ne gledamo, da ne vidimo kako rastu, jer oni su nam sada sve, za njih živimo, a vjerujem da nisam jedini koji se ovako lomi i prelama.

I tako je to ljudi moji, šta drugo da vam kažem nego kuda ti se sudbina prospe za njom moraš ići i kupiti je, nema ti druge.

oslobodjenje.ba