Svi se rado sjećamo svoje učiteljice od prvog do četvrtog razreda osnovne škole. To su naše najranije uspomene i učiteljica uvijek ima rezervisano najljepše mjesto u našim sjećanjima. Neko je, sticajem okolnosti, imao i dvije učiteljice u tom periodu, ništa čudno. Ali prava je rijetkost da je neko imao čak četiri učiteljice/učitelja od prvog do četvrtog razreda osnovne škole. Upravo to se iz nekih misterioznih razloga desilo meni i mojoj generaciji prvačića. Začuđujuće! Mi smo imali ne jednu, ne dvije, ne tri, nego čak četiri učiteljice/učitelja!
U prvom razredu 1967/1968. godine bili smo 1.C i učila nas je učiteljica Jelena Pašić. Evo je na slici sa nama iz 1.C u dvorištu škole Huso Hodžić. Lijepa žena, kao što samo prva učiteljica može biti lijepa. Fotka je nastala u junu 1968.g., pri podjeli đačkih knjižica za prvi razred. Ja se nalazim u donjem redu, prvi sa lijeve strane. Držim u ruci pohvalu i knjigu za odličan uspjeh. Nisam tada još ni sedam godina bio napunio? Naime, ondašnja učiteljica Fikreta Bešlagić-Mulabdić je uočila da ja u šestoj godini već čitam i pišem pa je nagovorila moje roditelje da me ranije upišu. Danas je normalno da djeca kreću u školu sa šest godina, a onda su bogami razlike bile uočljive. Dosta je đaka padalo na godinu, neki i po dva puta, za razliku od danas. Više od dva puta se nije smjelo pasti jer se gubilo pravo na nastavak školovanja. Takođe su često upisivani i đaci starijih godišta. Iz tih razloga neki moji drugovi u petom razredu su već imali brkove, dok sam ih ja začuđeno posmatrao, još uvijek nemajući ni deset godina. Fotografije poput ove naše iz 1.C su prava rijetkost. Fotografisanje je onda bila privilegija, zato i ima tako malo starih fotografija. Sjećam se da nas je 1968. godine za đačku uspomenu, onu individualnu fotografiju iz prvog razreda što je svi imamo, dolazila fotografisati firma iz Kanjiže (Srbija). Razlog za to je da je općina Tešanj 1960-tih godina prošlog vijeka bila izuzetno nerazvijena sredina sa nešto malo industrije, zanata i ekstenzivne poljoprivrede. Pravi industrijski razvoj je započeo 1974.g. kada su otvoreni Mann & Hummel i Enker, i skoro preko noći zaposlili u industriji više od hiljadu ljudi, ali to je tema za drugu priču.
Uglavnom, našem 2.C je u jesen školske 1968/1969.g. dodijeljena druga učiteljica, Nurka Ćehajić. Učiteljica Nurka je bila bivši borac- partizanka, te je svoje časove često dopunjavala svojim doživljajima iz 2. svjetskog rata. Neke od tih priča dobro pamtim i danas. Nije naravno red da ih dijelim javno, jer bi se mogle pogrešno razumjeti, zbog promijenjenog historijskog konteksta.
U godinama o kojim pričam je u Tešnju postojala samo jedna knjižara gdje se kupovalo doslovce sve za školu. Knjižaru smo zvali ‘Kod Pašića’ po skraćenoj varijanti prezimena njenog poslovođe, Muhameda Ibrahimpašića. Obzirom na tadašnji ogroman broj đaka gužve pri kupovini su bile katastrofalne, pa se ponekad i nekoliko dana navraćalo da se pokupuje sve potrebno.
Kako god, u jesen 1969/1970.g. u naš, sada već 3.C opet dolazi novi učitelj, Mehmed Mehičić. Pamtim ga po njegovom trodijelnom sivom odijelu sa prslukom i uvijek sa cigaretom u ruci, osim na času. Bio je krhke tjelesne konstrukcije i narušenog zdravlja pa je ponekad zbog bolesti bio odsutan sa časova. Kada ga nije bilo na nastavi, spajali su nas sa nekim drugim odjeljenjem. Uzeli bismo svoje male stolice u ruke i prešli u učionicu tog odjeljenja. Neko će pomisliti kada sedamdeset djece sjedi skupa da je bila nesnosna galama. Ni slučajno! Samo se čulo škripanje drvenih olovaka po sveskama ili struganje mašinica dok se šilje olovke. Doslovce se pored nas sedamdeset mogla čuti i muha kako zuji po učionici. Čak i ako nismo pisali, opet niko nije pričao, nego smo slušali, obavezno sjedeći veoma uspravno, poput svijeće, uvijek sa rukama iza leđa. U školi su nas stalno upozoravali da uspravno sjedimo, i vrlo često smo čuli ‘sjedi lijepo’ ili ‘ispravi se’! Inače, tjelesnoj kulturi se u osnovnoj školi pridavao veoma veliki značaj. Kada na časovima tjelesnog zbog lošeg vremena nismo mogli ići vani, razgibavali bi se u učionici ili bi se u klupama igrali igre dan-noć.
I konačno dolazimo do jeseni 1970/1971.g., kada smo postali 4.C. Nismo znali naravno, ali opet nam dolazi nova učiteljica, ovaj puta Zdenka Vejzović. Za mene je tada nastala i otežavajuća okolnost, jer je učiteljica Zdenka dobila kadrovski stan, koji je bio samo stotinjak metara daleko od našeg stana. Tako je vrlo često pratila sve moje dnevne aktivnosti i povremeno me prozivala u školi. Naprimjer da joj otkrijem ko je to u nedjelju palio suhu travu na griču (kod današnje Musale), zbog čega se učiteljici Zdenki nadimio veš na štriku. Ili ko je kasno naveče galamio na trotoaru ispred učiteljicinog stana, pa ona i muž nisu mogli spavati, dok smo se mi bezbrižno igrali Limuna i narandže. Ili ko je glasno vikao dok je skakao u vodu u kazanac u Limanu (iza šarenog mekteba)…
Napominjem da tih godina u školi ni fizičko kažnjavanje nije bilo isključeno. Upravo suprotno. Smatralo se stimulansom da učenici bolje uče. Roditelji su često govorili učiteljima ‘udari ga slobodno, kao da ga mojom rukom udaraš’. Snažno udaranje linijarom po otvorenom dlanu, vučenje kose iznad ušiju, gađanje kredom, stajanje u ćošku, vrijeđanje pogrdnim riječima na račun inteligencije dotičnog… sve su to bile široko korištene metode za motivisanje učenika da više uče.
Helem nejse, nisam nikada uspio potpuno dokučiti zašto su se baš na našem C odjeljenju dešavale sve te izmjene. Jedno od mogućih objašnjenja je da je C odjeljenje sticajem okolnosti služilo za kadrovske rotacije, što nije bez osnova. Naprimjer, suprug od moje prve učiteljice je tada bio prosvjetni inspektor, što otvara neke opcije. Druga učiteljica je bila borac- partizanka, kadar, koja je nakon nas otišla na neku funkciju. Učitelj u trećem razredu nam je zbog njegovog narušenog zdravlja vjerovatno bio samo privremeno dodijeljen. Učiteljica u četvrtom se kao kadar sa mužem tek doselila iz Blagaja kod Mostara, i trebalo joj je dati gradski razred, da joj se olakša početak…
Nije nebitno napomenuti, za razliku od nas odjeljenja A i B su imala iste učiteljice sve četiri godine, Zarfu Džaferagić i Amiru Begović.
Ipak, svi ondašnji učitelji su imali barem jednu zajedničku crtu. Manjak nastavnih sredstava su nadoknađivali vanrednim ličnim zalaganjem i često su sagorijevali u tom poslu.
Koliko znam sve moje učiteljice i učitelj su preselili na bolji svijet. Hvala im za napore koje su u nas uložili da postanemo obrazovani i dobri ljudi.
Autor: Profesor Midhat Brkić Ciko
