Priče iz mahale: EMKIN HAN U TEŠNJU

U svim manjim i većim mjestima, a posebno koja su se nalazila u blizini ili na raskrsnicama karavanskih puteva, podizani su HANOVI. Bili su to objekti namjenski građeni za prihvat i odmor putnika . Hanovi su oduvijek predstavljali stjecišta dobronamjernih ljudi i putnika koji su se u njima odmarali, sklapali prijateljstva i ugovarali nove poslove. Han je služio kao prenoćiste trgovcima koji su dolazili izbliza i daleka. Za trgovce je imao obezbjeđena i skladišta za robu kao i smještaj za konje.

U hanovima su odsjedali putnici i to ponajviše kirajdžije. To je bilo mjesto gdje bi odmarali i oni i njihovi konji od dugih napornih, a često i rizičnih putovanja. Tu su mogli da odmore, po nešto pojedu i prenoće. Za njihove konje se našlo sijena, zobi i vode. Postoje pisani tragovi o dva hana u Tešnju iz 1753. godine koje su držali Omer-baša i Salih-baša ali nema pisanih tragova gdje su ova dva hana bili locirani.

Jedno predanje, međutim, govori da je poznati han iz Osmanskog doba bio na gornjoj čaršiji u Tešnju u blizini sahat kule i da mu je prilaz za konje bio ispod srednje kuće (označeno strelicom na ovoj staroj slici) . Iznad prolaza za konje i fijakere bila je prostorija sa tri prozora .

Za razliku od drugih gradova, koliko ja znam, Tešanj je imao još najmanje tri hana. Jednog od hanova se i ja sjećam jer je postojao i poslije Drugog svjetskog rata. Bio je u vlasništvu ugledne tešanjske porodice Dizdarević Bege, a kasnije njegovog sina Dizdarević Emke. Svi mještani Tešnja su ga zvali, jednostavno, „Emkin han“. I današnji lokalitet Marinhan dobio je ime po nekadašnjem hanu koji je držala žena zvana Marija, a nalazio se pored starog druma. Za Tešanj se kaže da je, zapravo, bio i ostao jedan veliki HAN jer se za Tešanj zna da u njemu nikada nije dobronamjerni putnik ostao bez konaka. Otuda se i kaže da je čitav Tešanj, zbog tradicionalne gostoprimljivosti njegovih žitelja, bio han. Svaka kuća je u njemu bila otvorena za musafire i goste.

Za doba u kome su postojali hanovi sigurno je da oni nisu imali svu opremu današnjih prenoćišta, ali su imali toplinu domaćina i njegov trud da zadovolji raznovrsne potrebe svojih putnika namjernika i konakdžija.

Piše: Subašić S. Hasan