Kada bi danas mladi čuli termin ‘otvaranje asfalta’ zapitali bi se o čemu taj stariji govornik priča ili bi čak posumnjali u pamet tog govornika?
Zbilja, otvarati asfalt, šta to znači?
U doba do 1992. godine otvarati asfalt je značilo bijeg od vjekovnog blata. Bijeg od vječito blatne obuće, blatnog dvorišta, blatnog auta i blata gdje god se okreneš.
Vjerovatno su naše majke bile najsretnije kada se ‘otvarao asfalt’.
Ondašnje društvo je imalo imperativ i lične i javne higijene. Morao si biti čist po svaku cijenu.
Većina majki je mnogo vremena provodilo održavajući kuće po svom ‘tabijatu’. Pa su se žene između sebe i nadgledale i zagledale kakva je čija kuća.
Je li ta i ta pesin i lijena, ili je uredna i tabijatli? Što naravno nije bilo lako, posebno u doba prije usisivača i električnih veš mašina.
I nama djeci u školi su svako malo ponavljali mantru ‘neka si čist, makar i ukrpljene odjeće’.
Potok preko puta škole Huso Hodžić (kod kuće Muje Denjalića) je vječito bio pun žena koje su htjele oprati svoju obuću i doći čiste tamo gdje su krenule.
U rječnim tokovima Usore i Tešanjke su se na svim dostupnim mjestima mogla vidjeti auta na pranju. Spužvica u ruke i kanister da se auto na kraju pranja dobro zalije, i eto wartburga, fiće, stojadina, pezejca ili škode čistih k’o suza.
Praonice auta su naravno bile misaona imenica.
Pranje odjeće se vršilo ručnim ‘mašinama za veš’.
Te ručne tzv. mašine za veš naravno da nisu ni vidjele nikakve mašine. To je bio komad bijelog rebrastog lima, dimenzija 60cm x 30cm u drvenom okviru, niz koji se nakvašena odjeća ručno kotrljala i pritiskala da se iscijedi prljavština. Kao deterdžent za natapanje se prvo koristio obični lug a 1956. godine je Saponia Osijek proizvela prvi deterdžent za ručno pranje rublja Plavi radion. To je našim majkama donijelo revoluciju u pranju, samo je još ostao problem vode.
Gradski vodovod u Tešnju je imao oskudan kapacitet pa je vladala oskudica vode. Zato su naše majke naveče išle na Kosovac, Trčicu, Studenac… i prale naše rublje. Naravno da su kapaciteti i tih voda bili mali pa se ostajalo i do ranih jutarnjih sati kako bi se opralo sve što se donijelo. Porodice su bile mnogobrojne pa su i količine veša bile goleme.
Naravno da je otvaranje asfalta imalo i druge posljedice za sredinu gdje je došao asfalt. Bilo je lakše ići na posao i sa posla. Skočila je cijena zemljišta pored asfalta. Kuće su izgledale ljepše ako je pored bio asfalt…
Slika u prilogu je nastala u Raduši 1983. godine, upravo prilikom otvaranja tamošnjeg asfalta. Asfalt je tada položen od Tešnja pa sve do zgrade osnovne škole u Raduši.
🚌
Autobus, kao i njegovi vozač i kondukter, koji su prvi došli novim asfaltom toga dana, bili su u potpunosti iskićeni sa košuljama, ručnicima, bombonjerama i naravno državnim zastavama. Zastavama države koja je na još jednom mjestu pobijedila blato i donijela prosperitet i neslućene mogućnosti razvoja. U zraku je toga dana bila svečarska atmosfera. Raduša je veoma velika mjesna zajednica i mještani su smatrali da su konačno dobili ono što im pripada.
Na fotografiji se vidi svečana bina, postavljena ispred raduške osnovne škole. Bina je iskićena ćilimima i zastavama a raspoloženi govornici iz mz Raduša i općine Tešanj su se puni entuzijazma obraćali okupljenom i uveseljenom narodu. Država je te 1983. godine još bila jaka, i socijalističke vlasti su opravdano bile zadovoljne sa uspjehom, jer crnih oblaka još nije bilo na vidiku.
Obzirom da sam te 1983. godine bio di džej i radio voditelj, mz Raduša se dosjetila i angažovala me da vodim program toga dana.
Nakon ‘otvaranja asfalta’ 😀
tj. završetka zvaničnog dijela programa prešao sam u prostorije škole. U jednoj učionici smo priredili disko zabavu koja je potrajala sve do 22 sata. Bilo je plesa i igre kao u pravom disku, raspoloženje je zbilja bilo svečarsko. Radušani nisu štedili, nego su u školi postavili stolove pune raznih sokova, kao i domaćih kolača, što je omladina rado konzumirala.
(Na fotografiji sam ja u sredini, lijevo je Šaćir Galijašević a desno dječak, očito tadašnji Titov pionir Sulejman Suljo Brkić.)
Midhat Brkić Ciko
