More
    spot_img

    Moja nena Đuma

    Moja nena Đuma bila je već starica od sedmdesetak ljeta kad sam ja rodila. Sa svojim najmlađim djetetom, a mojom majkom, ostala je trudna misleći da je u klimaksu. Željela je da je pobaci prirodnim metodama; skakanje sa podzide, obrađivanje njive, nosanje drva na leđima, teškim poslovima, ali nije bilo sudbine. Mati se bila dobro zakačila za njenu utrobu i tako zakačena došla je na svijet uoči samog Drugog svjetskog rata. Kao novorođena i nimalo željena beba završila je u zbjegovima iz istočne Hercegovine, a odrasla kao izbjeglica na Ilidži.
    Na Ilidži je umro i njen otac, a moj djed kojeg majka nije upamtila. Sva sjećanja vezana za oca stala su u jednu fotografiju. Nije se znalo ni za njegov grob i to je bila golema tuga moje majke. Umro je zbog uskraćene pomoći i nemogućnosti liječenja usljed posljedica pucanja čira na dvanaestopalačnom crijevu. Imao je pedesetak godina.

    Moja nena Mejra, očeva majka bila je nešto mlađa od Đume i takođe je u zbjegu krenula iz istočne Hercegovine. Očeva porodica završila je u Sremskoj Mitrovici na imanju nekog imućnog seljaka koji im je izdao pomoćnu stajsku prostoriju. Dan i noć su radili kako bi preživjeli. Moj otac je imao pet godina kad je izbjegao. Do desete godine života je u Sremskoj Mutrovici čuvao svinje i tako davao svoj dopronis preživljavanju porodice.
    Tamo je umro i njegov otac, a moj djed i ni za njegov grob se ne zna. Moj otac o tome nikada nije pričao.
    Obje nene su se po prestanku rata vratile u Hercegovinu, na svoja ognjišta. Zatekle su sve spaljeno. Povratak je bio uljeto 1946. godine. Majka je pričala da se sjeća povratka na zgarište, spavanja na čatrnji ispod golog neba sve do pokrivanja slamom jedne prostorije koju su uspjeli brzinski sazidati. Pričala je i o drvetu smokve… bilo je to jedno jedino drvo u avliji koje nije posječeno i nalazilo se pravo ispod čatrnje kojeg je ona stalno grlila uzvikujući: Moje drvo! Moje drvo!
    Njeno drvo sam i ja upoznala kasnije, a da li sam ga grlila – ne znam.

    Kad se i moja majka udala, pa otišla sa ocem da živi u Zenici, nena Đuma je ostala sama u tom zabitom hercegovačkom selu. Zvala su je djeca da makar zime prekrati kod njih, ali ona nije htjela nikuda.
    Djeca i unuci su joj ljeti dolazili sa različitih strana svijeta. Nena nije imala uvid u živote svoje djece, njene slike bile su samo ono što vidi kad nas vidi. Nije bilo telefona, skajpova, vibera, messingera… bilo je pisama, ali tako što se u njih pisalo i ono što će i komšija čitati. Djeca su pisala informativno, a ona je tuđom rukom tako isto odgovarala.
    Nije mogla znati kad ćemo joj doći, ali naslućivala je čim djeca iz sela prestanu ići u školu da će se odnekud pomoliti njeni unuci.
    Često bi je zatekli kako mršava i savijena naprijed, potpuno krive kičme, u katu i sa šamijom na glavi, sjedi na kućnom pragu i čeka, a kad nas ugleda onda tako sjedeći poviče:

    • Blagoooo, blagoooo, blago ti se meni!
      Mi se zatrčimo, a ona nas ljubi sočnim starinskim poljupcima i meni to liči na oblizivanje krave Mladulje i teleta u štali poviš kuće.
    • Blago neni, blago neni!
      Poslije nas bi majka došla na red, i suze njihove obostrano što je meni bila uvijek teška i tužna slika, iako nisam mogla dokučiti šta je tu tužno i zbog čega se i meni plače kad njih dvije plaču što se vide. Kad bi ušli u kuću na red je dolazilo nutkanje.
    • Imam to, ima ono, de sira, de mlaćenice, evo karpuze, vidi kavada, jutros iz Lađevine, nareži!
    • Neću maaaajkoooo, pusti me. Zinut ne mogu!
    • De onda ono, eno u izbi ima…

    Majka bi otpakivala hranu koju je ona donijela iz Zenice, kafu, šećer, katove zagasitih boja koje je prije nego što krenemo sašila Fatma po ispričanim mjerama, jamenijice, duboke parhetne gaće, potkošulje.
    Sljedećeg dana krenula bi majka sa radom; pranje, ribanje, krečenje, razmještanje, pa kupanje nene u velikom koritu, jer joj “leđa niko nije čestito opr’o od prošlog ljeta”.
    I tako… sve isto dvanaest ljeta moga života, svake godine po mjesec dana. Mojoj majci bilo je to i more, i uživanje, i opuštanje, i duševna hrana. Ona za drugačije nije znala, a ni htjela znati “dok je majka živa”, govorila je.
    Onda je majka dobila dijagnozu, pa mi je umro otac i posjete neni postale su svima misaona imenica.
    Nena je ketila kao pas ispred svoga kućerka, a mi ispred svoga. Ne znam je li je tu iko ikoga čekao ili smo samo ketili, jer nismo imali izbora, a ni mogućnost da se pokrenemo i nešto promijenimo. Nenino srce prvo je otkazalo. Legla je jedne noći i zauvijek zaspala na tvrdoj hercegovačkoj zemlji. Komšije su je pronašle ujutro kako spava sa baterijskom lampom u ruci.

    Nekoliko mjeseci poslije umrla je i moja majka. U svom krevetu, na mojim rukama. Lampe nije bilo.
    Ja bih se nekada sjetila naših ljeta, oblizivanja na pragu i uzvika: Blagoooo, blagoooo, blago ti se meni!
    Nikada mi se kasnije niko na ovom svijetu nije tako oblagotisemenisao.


    April je 2020. godine.
    U našoj porodici niko više ne sjedi na pragu i ne iščekuje na taj način djecu i unuke. Mi smo moderni. Imamo svu tehnologiju, svi imamo ključeve od stana onog drugog (zlu ne trebalo!), stanujemo blizu Schönbrunna i Dunava, hodamo po parkovima, a kad poželimo vidjeti Mladulju, guštera i zmiju odemo u zoološki vrt.
    Mi…mi teško da možemo zamisliti kako se to danima kao pas keti ispred kućnog praga da bi ugledao svoje dijete i unuče.

    A onda… onda nam se dogodi da i u gradovima, u 21. stoljeću postanamo Đume, da ketimo i čekamo kao psi, da čekamo da tamnica prođe, da se putevi otvore i da nam se djeca i unuci odnekud pomole.

    Ja sam danas bila Đuma. Djeca su mi iznenada pokucala na vrata, a ja sam uplašeno otvorila, pa pogubljeno ketila na kućnom pragu i oblizivala ih kao Mladulja sa propisane udaljenosti.
    Nisam uzvikivala “Blago, blago…”, ali jesam:

    • Bože, Bože! Krepaću!
      I mislila sam da ću puknuti, a onda sam se brzo sjetila “Ne ljuti se, čovječe!” (što igram sa unukom preko skajpa), pa sam tablu staru više od 30 godina stavila pred vrata i počela bacati kocku kao Vanga. Poslije sam im ponudila i skemliju da sjede dok ih propisno gledam i punim svoja čula, oblizujući ih sa dva propisana metra.
      Pitam:
    • Razumiješ li ti ovo, Rania?
    • Jaaaa – kaže – es ist Virus.

    Smijem se.
    Šta god je i kako god je, valja izdržati.
    Znam ja da se ništa u životu ne može predvijeti, ali da ću usred Beča ketiti na vratima isto onako kao moja Đuma rođena u devetnaestom stoljeću i plakati kad ih zatvorim, jer nisam mogla oblizati svoju telaad kao Mladulja svoju…e, o tome prije mjesec dana nisam mogla ni sanjati!

    Pa kako god plačem zbog svoje nemoći i ovog ludila koje moram ispoštovati kao i svako savjesno biće, tako plačem za svim Đumama svijeta koje bi grlile, a ne mogu bez obzira na virus.
    I onima koje nisu stigle nikada zagrliti, sa virusom, i bez virusa.

    Mediha Šehidić 💛

    spot_img

    Aktuelno

    spot_img

    Povezani članci