Ljeto u Tešnju 1979. godine
Ljeto je 1979. godine, početak je juna. Upravo sam završio četvrti razred gimnazije. U septembru ću na fakultet, u novembru ću napuniti 18 godina.
Svi ti značajni događaji će pričekati, jer još imam čitavo ljeto pred sobom. Uobičajene dječije zabave više nisu tako interesantne, neki novi vjetrovi glavom pušu. Dilema je šta ću raditi cijelo dugo toplo ljeto?
Razrješenju dileme pomaže otac, a ko drugi. 🤷
Jedno popodne mi govori da Mann Hummel, tvornica filtera, traži još radnika.
M&H je firma sa golemom nafakom, koja veoma uspješno posluje i danas.
Ekspanzija kompletne tešanjske privrede je u punom jeku. Gigantskim koracima napuštamo teren zanatske i maloserijske proizvodnje te smještamo Tešanj na mapu značajnih industrijskih sredina, bitnih i po evropskim standardima. Mann Hummel strelovito osvaja nova tržišta, pa je sa privremeno angažovanim, te 1979. godine stigao skoro do hiljadu radnika!
A gdje su još i njihovi brojni kooperanti, isporučioci hrane, prevoznici… 🚀
Izgradnja kuća buja, grade se brojni stanovi za radnike u Simetralama i na Krndiji. Školstvo se širi i oprema kao nikada do tada. Stipendiraju se stotine studenata svih profila. Tešanj definitivno pobjeđuje zaostalost. Hrabro odbacuje stigmu ustaškog legla Ademage Mešića i postaje relevantan faktor po svim pitanjima, sviđalo se to nekome ili ne.⚙️
Tog ljeta u Mann Hummelu je velika potreba za privremenim radnicima, koji će zamijeniti stalno uposlene dok su ovi na godišnjim odmorima.🏊🌲
Po prijemu te informacije od oca, nisam se dugo premišljao. Rekao sam da me prijavi. Nakon par dana sam to malo i smetnuo sa uma te se okrenuo uobičajenim ljetnim aktivnostima. Odlazak na bazen na Kiseljaku je bio visoko na listi prioriteta. Kao i kupanje na Usori, na Jelahu i na Tešanjci kod brane.
🤿⛱️
Na Jelahu je bilo čuveno kupalište Zelenjak, gdje je bila dobra dubina i moglo se i zaplivati. Najhrabriji su skakali u Usoru sa visokih stabala johe, koje su se nadvijale nad rijekom. Čak su skakači na par joha bili pokovali i letve, kako bi sebi olakšali uspon do vrha johe.
Najviše sam zavidio onim koji su imali napuhane ogromne traktorske unutrašnje gume (zračnice) i koristili ih kao šlauf. Ma kakav šlauf! Tada je to izgledalo i kao čamac, i kao skakaonica i kao vlastiti otok na rijeci. Jedina mana je bila što je Usora na Zelenjaku bila dosta brza, pa su njihovi trenuci slave prekratko trajali. Prohujali bi pored nas prema brzacima ispod Zelenjaka i onda se nakon pola sata pješice vraćali obalom i ponovo otpočinjali svoj ljetni show.🤿⛱️
Na kupalištu Zelenjak desila se i tragedija. 😰
Moj gimnazijski drug iz razreda Mile Cvjetković nakon skoka sa obale u Usoru slomio je vrat! Vjerovatno je hirovita voda tu nanijela deblo ili panj za koji on nije znao. Nakon što je milicija obavila uviđaj Miletovo tijelo je konjskom zapregom prevezeno od obale Usore do porodične kuće.
Mi iz njegovog razreda smo se djelimično sastavili i otišli obići Miletovu porodicu. Mile je imao i sestru Milenu. Otac im se zvao Mirko, po zanimanju šumar, rodom iz Paležnice kod Doboja. Nakon penzionisanja držao je kafanu Velebit na jelaškoj raskrsnici, kod taksi stajališta za Tešanj.
📝
Odgovor iz Mann & Hummela je stigao nakon par sedmica, započinjem sa ljetnim radom već prvog jula. Bio sam raspoređen kao pomoćni radnik skupa sa rođakom Jasminom Mandžukićem i Nenom Dukanom kod Seada Brkića u magacin materijala i sirovina.
Iskreno, bilo mi je drago što ću raditi. Međutim, moje radovanje se brzo rasplinulo. Kao privremeni radnici dobili smo najteže i najprljavije zadatke. Da li je to bila samovolja šefa magacina ili nečiji nalog, nisam nikada dokučio. Mene i Jasmina su najčešće slali kamionom u Doboj na željezničku stanicu, na pretovar staklene vune. Ta staklena vuna je služila kao filtracioni materijal. 🚛
Posao nam se sastojao od prihvata bala staklene vune sa željezničkih vagona na kamion. Dnevno smo radili i nekoliko tura Tešanj-Doboj, a naše radno mjesto je bilo na kamionu pod ceradom.🚚
Dizalica je sa vagona prebacivala denjke staklene vune, zapremine cca 1 m3 na kamion, a mi smo ih prihvatali i smještali unutar kamiona, u duple redove po visini. Staklena vuna je bila samo primitivno svezana žicom na četiri kraja, bez ikakve zaštitne folije na sebi. Takođe je zbog dalekog transporta iz Rusije i usputnih pretovara bilo dosta i rinfuze. Otpale komade smo morali ručno kupiti iz vagona ili sa zemlje i ubacivati na kamion. Znači da smo doslovce radili sa ‘živom’ staklenom vunom, a bez ikakvih zaštitnih mjera. Po dolasku u fabriku smo pomagali viljuškaristima pri istovaru, plus metenje kamiona nakon istovara i pakovanje sitnih komada staklene vune u najlonske vreće.
🥵
Eh sad, nije teško zamisliti kako nam je bilo pod ceradom kamiona na julskim temperaturama, u direktnom dodiru sa veoma agresivnim materijalom, poput staklene vune.
Evo doslovce dok pišem, osjećam onu vrućinu i bockanje djelića staklene vune po cijelom tijelu.😰
Da bude još gore, moj rođak Jasmin Mandžukić je svaki dan pisao sate našeg rada pri utovaru u Doboju, sve do istovara u magacinu. Razlog za vođenje vlastite šihtarice nam je bio da se svaki dan možemo radovati koliko smo zaradili. 😁
Međutim, naša evidencija se nikada nije slagala sa satima koje je pisao šef magacina. Uvijek nam je smanjivao broj sati koje smo provodili u Doboju, i to pod tako groznim uslovima rada.🙄
Fotografije u prilogu su nastale 15.5.1996. godine u sjedištu Mann Hummela u Ludwigsburgu, Njemačka. Otišao sam kao šef prodaje Unico filtera (današnjeg Mann Hummela) a po nalogu direktora Smaila Ramovića u tu prvu ‘icebreaking’ posjetu. Cilj je bio ispitati raspoloženje Njemaca za ponovno preuzimanje Unico filtera od M&H. Nakon ove posjete uslijedila je i posjeta Smaila Ramovića. Ova inicijativa je na kraju rezultirala time da je Unico filter nakon dvodecenijskog prekida ponovo postao Mann Hummel. 💪
Midhat Brkić Ciko
