More
    spot_img

    Između sna i jave: MOJ TEŠANJ (23) ZOV DALJINA

    „Zahvalnost Tebi, Gospodaru, koji uzdižeš koga hoćeš a koga hoćeš ponizuješ! Činiš koga hoćeš bogatim a koga hoćeš siromašnim!…“ (Riječi Nosača iz priče o Sinbadu Moreplovcu, „1001 noć“)

    Možda mi je bilo četiri ili nepunih pet godina, jedva da se sjećam, kada sam prvi put uzeo knjigu u ruke. Dala mi je Ksenija, supruga Vahdeta, što su živjeli u našem komšiluku u Tabacima, u kući Nazorage i Nazoragince. Mislim da su bili u nekom bližem srodstvu. Ksenija je jako voljela djecu, radila je u Domu ratne sirčadi, kao vaspitačica i povremeno je djeci iz Tabaka donosila i davala prigodne knjige na čitanje, ali je jako vodila računa da joj se knjige poslije čitanja uredno vrate. Trudila se da djeca od malena zavole knjigu.

    Kada sam je uzeo u ruke, osjetio sam neku čudnu eneriju i ushićenje, koja je u meni izazivala posebno raspoloženje i moč, kao da sam dobio neku tajanstvenu čaroliju s kojom mogu manipulisati i pšo sopstvenoj želji uči u neki drugi svijet. Zagledao sam je sa svih strana, otvarao i zatvarao, listao i zagledao korice. Gotovo instiktivno tražio sam u njoj sve one bajkovite likove iz „1001 noći“o kojima mi je često kazivao tetak Ibro. Vjerovao sam da žive u svakoj knjizi. Baš u svakoj knjizi!

    Kasnije, kada sam naučio čitati, još uvijek sam bio pod dojmom orijentalnih bajki i u svakoj dječijoj igri tražio sličnosti i motive iz priča koje mi je strpljivo pripovjedao dobri moj tetak. Kada bih se igrao sa Safetom, Sedžadom, Ibrom i Ruštom, oponašao sam Alibabu, kada bih se kupao u Limanu ili skakao sa visoke stijene u Zvečaju, ja sam bio Simbad Moreplovac; kada bismo pretraživali Staru gradinu, uvijek bismo pri ulascima u one mračne zatvorske odaje, izgovarali čarobe niječi „Sezame otvori se!“ i kobajagi nosali čarobnu lampu i prizivali svemočnog duha da nam ispuni želje. Bio sam uvijek u nekoj od priča iz „1001. noći“ ili su one bile u meni. Nedostajao mi je samo krilati konj da se otisnemo preko Hrvatinovića u čudesni svijet tajni, bez kraja i pocetka.

    Pa i kasnije, mnogo kasnije, kada sam počeo Plavom planetom da lutam i istražujem tajne drevnih civilizacija, najčešće sam pohodio prastare kulture Istoka, nalazeći u svako starom biljegu neki trag, neku boju ili miris, vezane za moje djetinjstvo i motive iz nezaboravnih Šeherzadinih pripovijesti.

    Jednom sam zanoćio u Agri, nakon višednevnog putovanja po Indiji, i činilo mi se, najednom, da sam u svojoj rodnoj kući u Tabacima, da sjedim uz prozor i doživljavam ono što nikad ranije nisam doživio – svu ljepotu i sreću svog krhkog života. Bio sam ushićen i nijem, u nekoj vrsti mentalne opčinjenosti i sve što je bilo u mom širokom vidokrugu djelovalo je nestvarno. Preda mnom su se otvarile zavjese nekog drugog vremena i svijeta i činilo mi se da mogu, po želji, da uđem na tu čudesnu pozornicu i učestvujem u događajima o kojima nisam znao gotovo ništa. I gle!…

    Kako je plavo nebo iznad Agre!?… Kako su mirišljavi vrtovi u dolini rijeke Džamune (Yamuna)!?… Čak i ptičiji poj se čini veselijim nego bilo gdje na ovom bijelom svijetu!…

    Jutros su u Džamuni procvjetali rubini. Golemi, meki, svjetlucavi od rose, umiveni indijskom zorom. Hiljade rubina na sočnim velikim smaragdnim listovima lotosa. Cvijet do cvijeta. Kao da su zarobili svu ljepotu svijeta. Pružaju se duboko sve do obale. A na obali – Tadž Mahal (Taj Mahal). San u kamenu. Ljepši i od neba iznad Agre; i od mirišljavih ljubavnih vrtova; i od ptičijeg pjeva; i od lotosovih cvjetova; čak i od indijskih zora. Najljepši. Bez premca!
    Treba biti pjesnik u Agri. Nahraniti dušu ljepotom i srce pustiti da tuguje i slavi…

    Najljepši spomenik ljubavi na svijetu podigao je Šah Džahan (Shah Jahan), peti vladar iz dinastije Mogula, koji je Indijom vladao od 1628. do 1658. godine. Po nekom ustaljenom tragičnom pravilu tog ružnog vremena Džahan je morao ukloniti čitav svoj bližnji rod da bi se popeo na carski prijesto. Čak je i majku prognao kako mu ne bi smetala da se divi i klanja svojoj voljenoj ljubi Ariumand Banu Begam. Bio je zaslijepljen ljepotom njenog stasa, očaran njenim ljubavnim šapatom, hipnotisan njenom blagošću i nikome nije dozvoljavao da mu razbija san u kome mu se odvijao život. Nikome. Čak ni majci!

    Šah Džahan je mogao sve što drugi nisu mogli: da porazi, razbije i uništi neprijatelja, da proširi carstvo i učini ga još bogatijim, da pokrene Indiju, da joj daruje slavu, da napuni riznice i da san pretvori u stvarnost. Svojoj ljubljenoj supruzi podigao je u blizini Agre, na obali rijeke Džamune, rajski vrt o kome je brinulo na hiljade najvještijih baštovana. Trava je morala biti poput najljepših i najmekših svilenih kašmirskih ćllima, jer ništa nije smjelo ”ozlijediti princezine nježne nožice kada bude šetala cvijetnim perivojima”. A princeza Ariumand Banu Begam, sada već počašćena imenom Mumtaz Mahal, Dragi Kamen Palače , bila je okružena zlatom i draguljima, biserima i merdžanima, svilom i kadifom. I svake godine zaljubljenom Šahu je rađala po jedno dijete…

    Ostalo je u historiji zabilježeno da je Veliki Mogul imao smisla za ljepotu. Bio je ratnik sa umjetničkom dušom i za svog života Indiji je podario najljepša arhitektonska zdanja. Pored rajskih vrtova i dvorca u Agri, Šah Džahan je sa jednakom raskoši i ljepotom podigao svoju rezidenciju u Delhiju, opremivši je sa prekrasnim džamijama, mesdžidima i palačama.

    U jednom zapisu u dvorani za primanja u delhijskom dvorcu neko je nekada s pravom, na perzijskom jeziku zapisao: ”Ako na svijetu postoji raj, tada je to ovaj, ovaj, ovaj…!”

    Ali tu se naša priča o Agri i Tadž Mahalu ne završava. Tu zapravo započinje…

    Da se kojim slučajem nije desilo, ono što se u historiji istočnih carstava u starim vremenima počesto dešavalo; da Šaha Džahana s prijestolja nije svrgnuo njegov ambiciozni sin Aurangzeba, Nju Delhi bi se danas zvao Džahanabad. Ali, desilo se to što se desilo. Ipak, Veliki Mogul imao je dovoljno vremena da Indiju okiti najljepšim biserima egzotične arhitekture, a slaveći ljubav i svoju odanost prema ljupkoj Mumtaz Mahal, Agri podari veličanstvenu čipku u kamenu, koja će nadživjeti vrijeme.

    ”Neopisivi dojam kojim Tadž Mahal djeluje na posjetitelje”, izrazio je svoje divljenje Pol Disen, ugledni historičar umjetnosti, ”počiva uglavom na djelovanju kontrasta. Blistava vodena ploha sa mnoštvom lotosovim cvjetovima, što se proteže od ulaznih vrata kroz vrt do samog Tadž Mahala, ponosna građevina iz snježno bijelog mramora, bujno zelenilo vrtnih nasada, što je okružuje – i iznad toga tamno plavetnilo indijskog neba, sve to se stapa u jednu sliku koja u duši posjetitelja prouzrokuje divljenje, da za tren oka nestanu sve brige i nevolje zemaljskog života…”

    Prema jednoj još uvijek ne potvrđenoj priči, Šah Đžahan je bio do te mjere očaran svojom dražesnom suprugom da bez nje nije išao ni u osvajačke pohode. Kud god bi putovao, putovala je i lijepa Mumtaz Mahal. Za života vladaru Indije je darovala sedmero djece, a umrla je prerano, 1629. godine, nakon osmog porođaja.

    Tada je Indiju zahvatila silna tuga, koja ju je potresala i godinama nakon veličanstvene sahrane u Agri. Tijelo je položeno u jedinstvene vrtove na rijeci Džamuni kojima je za života često šetala Muntaz Mahal. Veliki Mogul je i u neutješnjoj tugi koja ga je gušila smogao snage i razuma da pozove najbolje građevinare i zanatlije iz Indije i prijateljskih carstava da bi podigli takav spomenik ”kakav više nikada i nigdje neće biti izgrađen”.

    Kupole su gradili majstori iz Istambula, mermer su glačali filigrani iz Delhija i Kandahara, kamene čipke umjetnici iz Lahorea i Samarkanda, kur’anske citate i zapise u kamenu kombinovane sa draguljima kaligrafi iz Širaza (Shiraz) i Bagdada, rezbari cvijeća stigli su iz daleke Buhare, vrtni arhitekti doputovali su iz Kašmira… pa i nije nikakvo čudo što Tadž Mahal odiše najrafiniranijim izdancima mogulske, islamske, indijske i persijske arhitekture. San u kamenu!

    Sedamnaest godina gradili su spomenik ljubavi najvještiji i najstrpljiviji majstori Azije, a njima je pomagalo preko dvadeset hiljada fizičkih i pomočnih radnika. Tako je na obalama mirne Džamune, između svetih lotosovih cvjetova, nikao najljepši cvijet orijentalne arhitekture – veličanstveni Tadž Mahal, jedno od sedam graditeljskih čuda Starog svijeta.

    ”Cjelokupni dojam nadmašuje svaku predstavu”, zapisao je Karl Bedeker (Baedeker, 1801. – 1858.), najslavniji turistički poslenik na svijetu. ”Jednostavnost zamisli i raskoš izvedbe ujedinjuju se u čudesno djelo umjetnosti koje se svojom uzvišenom ljepotom može takmičiti s grčkim hramovima, najznamenitijim crkvama srednjeg vijeka i renesanse.”

    Građen prema islamskim graditeljskim iskustvima, vjerovanjima i tradicijama u kojima je likovnost svedena na ljepotu simetrije i jednostavnosti, cjelokupni kompleks građevina u okviru Tadž Mahala – Darvaza (glavna kapija), Baiče (vrt), Mesdžid (džamija), Nakarhana (kuća odmora) i Rauza (glavni mauzolej) – odiše prelijepim arabeskama, motivima cvijeća i biljaka i kaligrafskim zapisima. Na glavnom ulazu upisana je dirljiva poruka:

    “Dušo, odmaraj u ljepoti. Vrati se Gospodu u miru i neka On bude u miru s tobom”.

    Grobnica Mumtaz Mahal nalazi se unutar najvelićanstvenije građevine – Rouza – za koju se ne bi moglo reći da odgovara uobičajnoj raskoši i sjaju Tadž Mahala. To je jednostavna i ne previše ukrašena prostorija u obliku osmougla. Iznutra je oslikana motivom sunca, a središnjim svodom dominira kupola visoka 35 metra, koja je nekada bila prekrivena zlatnim limom. Oko nje, na sve četiri strane, podignute su manje kupole, koje djeluju skladno i harmonizirajuće, utičući da akustika cjelokupnog mauzoleja bude jedinstvena.

    Ovdje, u ovom impresivnoj prostoriji, svaka izgovorena riječ ili šapat titra cijelih 28 sekundi, pa se molitve iz Kur’ana Časnog, izgovarane za dušu Mumtaz Mahal, mnogostruko ponavljaju i traju znatno duže nego u bilo kojoj prostoriji na svijetu.

    Upravo, ispod centralne kupole smještena je grobnica prerano umrle Mamtaz Mahal na kojoj je upisano 99 Lijepih Allahovih imena, što se u islamu smatra sveobuhvatnim mogučnostima Stvoritelja. Pored nje je i grob Šaha Džahana u čiju je grobnicu usađena kutija za pera (što simbolizira muškog suverena) na kojoj piše sljedeći epitaf: “Otišao je sa ovog svijeta u odaje vječnosti u 26. noći mjeseca Redžeba 1076. godine, po Hidžri”.

    U grobnu prostoriju se može uči sa sve četiri strane svijeta a iz nje se pruža prelijep pogled na cvjetnu baštu i rijeku Džamunu koja tiho otiće nekud prema jugu u svoj nepovrat.

    I da završim priču o najljepšoj građevini na svijetu, riječima savremenog indijskog pisca i diplomate Vikasa Svarupa:

    ”Pravougaona osnova Tadž Mahala je simbol različitih strana sa kojih možemo da gledamo lijepu ženu. Glavni ulaz je poput vela na ženskom licu, koji treba veoma nježno i lagano otkriti prve bračne noći. Na mjesečini, Tadž Mahal blista kada poludrago kamenje usađeno u bijeli mermer glavnog mauzoleja uhvati i zarobi mjesečev sjaj. Tadž je ujutro ružičast, uveče mliječnobijel, a zlatan kada sija mjesec iznad Agre. Te promjene, tako se kaže, oslikavaju različita ženska raspoloženja…”
    === 0 ===
    Uistinu, Tadž Mahal ja nešto što se ne zaboravlja. Zdanje čija vam energija i sklad oduzimaju dah i koje vas zarobljava čednošću i ljepotom. I ako pređete Indiju, s juga na sjever i s istoka na zapad, ako osjetite sve draži ovog egzotičnog i jedinstvenog podneblja – ljepote Agre potisnuće u vama sve impresije, zaroblće vas i rastužiti, jer više nikada nećete ništa ljepše vidjeti u svom životu.

    Možda je i zbog toga iznad Agre nebo tako plavo i duboko, vrtovi tako mirišljavi i relaksirajući, ptičiji pjev tako razigran i veseo, a lotosovi cvjetovi neodoljivo podsjećaju na prosute goleme rubine… Samo Džamuna otiće u tišini odnoseći tugu i slaveći jednu indijsku ljubav

    Ali, mi moramo dalje.

    To je tuga dalekih putovanja. Dalje i kada vam je lijepo, i kada ste sretni, i kada bi da ostanete zauvijek… Kao u Tešnju!…

    NASTAVAK SLIJEDI

    spot_img

    Aktuelno

    spot_img

    Povezani članci