Četvrtak, 30 lipnja, 2022
More
    spot_img

    Između sna i jave: MOJ TEŠANJ (2): ŠAPAT GRADA

    ŠAPAT GRADA

    U Tešanj se nije moglo neopaženo ući ali ni izaći. Smješten u kotlini hirovite rijeke Tešanjke, između plodonosnih brda, bio je idealno mjesto za miran i sretan porodični život. Stoga su moji roditelji bili presretni što su doselili u grad u kome se postuje red i vjera. Stara srednjovjekovna gradina gospodarila je sirokim prostorom, kontrolišući putne pravce, a njeni mračni i vlažni kazamati kojim su zloslutno zvonili teški sindžiri, svjedočili su da u ovom gradu nisu poželjni varalice, lopovi i bogohulnici.

    Rijetke strance koji su dolazili poslovno ili s preporukama nekih uglednika, ili sa zvaničnim ministarskim dekretom, kao što je bio slučaj s mojom porodicom, Tešnjaci su primali oprezno ali bez predrasuda, s mnogo otvorenog poštovanja, susretljivosti i gostoprimstva. Dok je otac strplijivo sticao prijatelje u Srezu, dokazujuci svoje stručne i ljudske vrijednosti, moja majka, koju su svi u gradu od prvog dana zvali Efendinca, što je u pristojnim gradskim sredinama bilo uobičajeno, po nekom čudnom tešanjskom protokolu, morala je proći znatno složenije provjere i testove.

    Obično su supruge uglednih Tešnjaka, na dan-dva prije, slale kućne sluškinje s porukama da bi se radovale da ih – ukoliko je nagodna – posjeti u njihovom domu, kako bi se komšinski ispričale, upoznale i eventualno ponudile svoje usluge. Znatiželjnim Tešanjkama to su bile prilike da upoznaju ženu, pristiglu „iz dalekog Hlivna“, koja je govorila drugčije od njih. Moja majka je govorila ikavski pa je sve prisutne često nasmijavala kada bi rekla „lipo, bilo dite“ ili kada bi uz obaveznu kahvu i rahatlokum tražila „mliko“, a ne mlijeko.

    Dobri, iskreni i plemeniti ljudi lahko stiču prijatelje ma gdje da zanoće ili ma u koji grad da dosele. Čak i onda kada osjete blago nepovjerenje, sumnje, potcjenjivanje ili potsmjeh ili čak kada uvijek ne nailaze na otvorenu dobrodošlicu i razumjevanje. Efendinca, moja majka, bila je blaga, lucidna i mudra žena, koja je iz Livna ponijela manire gradskog života u kome su bogatstvo i sirova moć ponekad cjenjeniji od mudrosti i pameti. Znala se ponašati u svakoj sredini. Uz to, odgojena u svili i kadifi i finacijskom blagostanju, kakvo su posjedovale livanjske trgovačke porodice, sa ravnodušnoću i prezirom je odmjeravala one ohole zene koje bi se, za vrijeme njenih posjeta, trudile da joj daju do znanja ko su, šta su i kakve su.

    U MAJČINOM NARUČJU: Ljubav i sreća uvijek idu zajedno!

    (Snimio znameniti tešanjski fotograf ĆAVKA)

    Dešavalo se, tih prvih dana u Tešnju, da je u musafirskim sobama posluživana zlatnim escajgom i porculanskim posuđem na kome su bili utisnuti kineski pečati, dok su u dnu sobe snishodljive sluškinje čistile zlatni nakit ili almasli grane i iz velikih prepunjenih zlatnih ovala, zajedno sa indijskim rubinima i cejlonskim smaragdima, nizale skupocjene bisere kupljene od turskih ili perzijskih trgovaca.

    Tešanj je u to nesigrno predratno vrijeme, dok je u Njemačkoj bujao agresivni fašizam, a Musolini sanjao veliku Italiju, bio grad spretnih i bogatih trgovaca i veletrgovac. U mojim Tabacima se štavila koža, izrađivale skupocijene bunde od nerca i hermelina, te dugi muški statusni ogrtači i trgovački kaputi, kao i fina kožna galanterija, koja se prodavala u Zagrebu, Veneciji, Beču i Carigradu. Bio je to grad sa trgovačkom tradicijom i ugledom. U njemu se uistinu znalo ko je ko – ko prosi a ko vodu nosi.

    Najbogatija, najuglednija i najmočnija bila je porodica karizmatičnog Ademage Mešića. O njemu se pričalo da je „močniji od Vlade“ i da je vlasnik „pola Bosne i više od pola Tešnja“. Njegov otac hadži-Mehmed Muharem Mustafa, pred kojim su se otvarala i carska vrata, i majka Arifa-hanuma, rođena Galijašević, bili su koljenovići i poticali su iz uglednih trgovačkih porodica. Bili su veliki vjernici i pored materijalnog bogastva, sinu su navodno ostavili i fascinantna tajna duhovna znanja, koja će Ademagi, poslije očeve smrti i završene Medrese u Travniku, pomoći da za kratko vrijeme stekne moč, nesagledivo bogatstvo, kulturni i politički uticaj u Bosni i Hercegovini. Pripadao je krugu napredne hrvatske inteligencije i cijeloga se života borio za interese onog dijela bošnjačkog društva koje je prihvatalo i podržavalo tekovine modernog doba.

    O Ademagi se u Tešnju razgovaralo šapatom, a njegovo neizmjerno bogatstvo, politička uspon, ugled i uticaj, koji su ostvareni za kratko vrijeme, dovodili u vezu sa ‘hudamima’, svemočnim duhovnim slugama, koje je uz posebne tajne molitve i Riječi moći navodno moguće prizvati i prilagodi sopstvenim životnim naumima. Šaputalo se među uglednicima po tešanjskim mahalama u strogom povjerenju da je Ademaga svog ‘hudama’ izlijegao za četrdesei i jedan dan, držeci golubije jaje ispod lijeve podmišice i predano učeći molitve i izgovarajući nepoznate tajne Riječi moći.

    Ta fascinantna priča o duhovnim pratiteljima i bezpogovornim slugama koje je moguće ostvariti uz pomoć tajnih molitvi i Riječi moći, iz dana u dan, iz godine u godinu, razbuktala je moju djetinju maštu i dugo sam je nosio u svojoj duši kao najdragocijenije saznanje, pokušavajući da doznam što više o ‘hudamima’. S tom pričom sam rastao i sazrijevao, tragao za literaturom, prijateljevao sa mudrim dervišima, istraživao sufistička učenja, uporno preispitivao kronike prastarih civilizacija, izučavao svete knjige i stare religije i napokon saznao nevjerovatnu istinu o njima.

    Moram vam je ispričati…

    NASTAVAK SLIJEDI

    Piše: Ahmed Bosnić

    NAPOMENA: Radi se o romanu o Tešnju, kojega autor piše online, iz dana u dan, i kojeg će izdati CKO TEŠANJ.

    tesanjtesanj.ba

    spot_img

    Aktuelno

    spot_img

    Povezani članci