Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić godinama pokušava zamaskirati svoju ulogu, negirati i u kontra smjeru zaspinovati priču kako nikada nije niti nosio pušku, a kamoli pucao na Sarajevo sredinom devedesetih.

Drugim riječima Vučić građanima Sarajeva i 2023. godine pokušava reći: vjerujte meni, a ne svojim očima. Jer, ko biva, kako jedan državnik u presvučenom odijelu, miljenik mnogih na Zapadu može biti neko ko je prije manje od 30 godina pucao na Sarajevo.

Iznad Sarajeva je znalo biti oblačno, ali ne uvijek zbog kiše

Kroz medijsku mašineriju u Srbiji koju kontroliše Vučić sebe često predstavlja kao sveca koji je Bogom dat ne samo Srbiji, već i regiji, a možda i čovječanstvu. Posljednji put je svoju ulogu 1990-ih pokušao skicirati na Happy televiziji kazavši kako je ustvari on žrtva, ali mu podvaljuju svašta pa i da je nosio pušku iznad Sarajeva.

Pa tvrdi kako je ustvari prilikom posjete srpskim vojnicima sa Vojislavom Šešeljom i Tomislavom Nikolićem iznad Sarajeva u ruci držao kišobran, a ne oružje. Valjda je taj dan bilo oblačno, a Sarajevo je tih godina bilo u strahu od oblaka jer su oblaci iznad grada nosili i granate.

Snimak na kojem se vidi kako lider radikala Šešelj stiže na jednu od srpskih linija i rukuje se sa vojnicima je poznat već skoro desetak godina. U trenutku kada Šešelj pruža ruku jednom vojniku koji se saginje i pokušava iz poniznosti poljubiti ruku vojvode, Vučić opaža da kamera sve bilježi pa se brže-bolje sklanja iz kadra noseći “kišobran”, čuj mene pušku.

Dao mi vojvoda da mu pričuvam “kišobran”

Opravdanje koje Vučić za sebe bezuspješno traži podsjeća na jednu staru anegdotu kada je otac pronašao kutiju cigareta kod sina u sobi i zagalamio na njega što puši. Sin u nemoći da se opravda reče kako cigarete nisu njegove, već ga je drug zamolio da mu ih pričuva, pa će mu taj drug sutra dati marku zbog toga.

Tako i predsjednik Srbije valjda pokušava reći kako ga je drug iz radikalne stranke zamolio mu na liniji iznad opkoljenog Sarajeva pridrži “kišobran”, čuj pušku. Jer ne ide danas nikako imidž Vučića s puškom u narativ o modernom evropskom lideru kojem zapad tepa kako je faktor stabilnosti.

Ako bi ga danas pitali kako objašnjava izjavu od 20. jula 1995. u Skupštini Srbije Pa, vi bombardujte, ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana, pa da vidimo sme li, međunarodna zajednica ili bilo ko drugi, da udari na srpske položaje, može li se tako ponašati sa srpskim narodom, vjerovatno bi danas rekao da je mislio na jaku kišu iznad Sarajeva pa bi on valjda uzvratio sa 100 kišobrana.

Uostalom, zašto bi neko evidentno bježao iz kadra ako je u ruci držao kišobran, a i ranije je bio vrlo rado u kadru, samo bez oružja. Jednostavno jer kišobran ne može ubiti, a puška može. A Vučić je tada bio političar, generalni sekretar Srpske radikalne stranke, a ne vojnik. Zbog toga puška u ruci nije bila dobra za imidž, a zlopamtila iz Sarajeva ga stalno podsjećaju na to.

A da Sarajevo nije ništa izmislilo o Vučićevim ratnim pohodima iznad glavnog grada BiH potvrdio je davno njegov mentor Vojislav Šešelj i to u Hagu gdje mu se sudilo za ratne zločine.

Šešelj je tako jasno i glasno rekao da je Vučić bio dobrovoljac u jedinici Slavka Aleksića koja je terorisala Sarajevo sa Jevrejskog groblja. Šešelj dalje svjedoči da je Vučić potom prekomandovan da radi na televiziji na Palama jer su ustanovili da to zna raditi, a tek nakon toga je u Beogradu završavao Pravni fakultet i tek se nakon toga učlanio u Srpsku radikalnu stranku.

A kada se učlanio i počeo graditi političku karijeru, Vučić je postao svjestan da puška u rukama nije najmudriji dodatak jer bi mu to možda moglo škoditi karijeri. Pa je prilikom posjete srpskim linijama iznad Sarajeva sa Šešeljom izbjegavao kameru, a posebno ako je u rukama imao nešto što ne štiti od kiše, ali stvara kišu metaka.

Dal kišobran il puška nije ni važno u konkretnom slučaju jer to ne mijenja suštinu politike koju je vodio i kojoj je pripadao Vučić sredinom 1990-ih. A ta politika se nije naročito promijenila ni kasnije, samo je dobila drugo odijelo, svečanije. Ali i u tom odijelu i u današnjoj Srbiji i dalje se kriju brojni ratni zločinci i i dalje se sipa so na ranu i Sarajevu, ali i drugim gradovima.