IMA LI NADE ZA ČETIRI STOTINE UČENIKA!!??Opće poznata činjenica je da je matični objekat JU OŠ ” 9.septembar” Medakovo najlošiji objekat u Kantonu sigurno, a vjerovatno i u Federaciji BiH.Šta to znači!?
To znači da je ovom objektu već odavno istekao rok racionalne upotrebe za odgojno- obrazovni proces, da je ovaj objekat nakon svoje izgradnje u potpunosti plavljen nekoliko puta i da je njegova statika u velikoj mjeri oslabljena(u zimskom periodu nakon malo veće količine snijega na krovu objekta u nekoliko učionica je nemoguće zatvoriti vrata), da je on montažnog karaktera, izgrađen 95% od ploča čiji materijali su poslije višedecenijske amortizacije veoma upitni po zdravlje ljudi, da je ovaj objekat u zimskom periodu nemoguće zagrijati i sa 50- 60 tona uglja i 20- 25 metara čistog bukovog drveta(stolarija nije mijenjana od 1973. godine), da se ploče od kojih je izgrađen već od aprila mjeseca bukvalno ” užare” i da se u njegovoj unutrašnjosti stvaraju enormne temperature, da su elektro i mašinske instalacije veoma upitne( pregaranje uređaja i sijalica i začepljenje kanalizacionog sistema je gotovo dnevna pojava), da su njegovi prostorni kapaciteti maksimalno ograničeni;
Primjer 1.-defektolog ove škole koja ima preko 20 učenika sa posebnim obrazovnim potrebama djeluje i radi u prostoru od 8 kvadratnih metara
Primjer 2.- kabinetska nastava je misaona imenica u ovoj školi, nastava tehničke kulture i drugih predmeta koji zahtijevaju posebnu prostoriju se izvode u učionici
Primjer 3.-bibliotekar škole ima par kvadrata za kretanje unutar prostora” školske biblioteke”
Primjer 4.-u prostor od par kvadrata smješteni su i sekretar i računovođa škole
Primjer 5.- u prostor od par kvadrata smješteni su i pedagog i psiholog škole
Primjer 6.-pomoćni radnici nemaju svoj adekvatan prostor i ostavuI tako dalje i tako dalje.
Nema kraja ovom nabrajanju.Zašto je to tako godinama nije jasno ni učenicima, ni roditeljima, ni uposlenicima, ali ni cijeloj zajednici.Ova škola je prije početka agresije na Bosnu i Hercegovinu već bila u poprilično lošem stanju.U ratnom periodu u različitim periodima ona je svoje kapacitete stavljala na raspolaganje i za smještaj izbjeglica, a poslije i vojske.I poslije svakog tog perioda ona je je postajala sve više neuslovnija za odgojno- obrazovni rad.
Nakon rata, 1995. godine ona je bukvalno “ukrpljena” da bi se koliko- toliko mogao izvoditi nastavni proces u njoj.Kako se “krpila” tada tako i danas, skoro 30 godina poslije.Istina, svi menadžmenti ove škole i njeni uposlenici za sve ove godine su konstantno delegirali i artikulisali ovo pitanje svim nivoima vlasti.
Molilo se, razgovaralo, lobiralo, “svađalo”, ponekad i plakalo, planiralo, projektovalo, preprojektovalo…dovodili Japanci, dovodili Turci, pisalo se međunarodnim organizacijama…ambasadama.2020. godine postavlja se kamen temeljac i kreće njena izgradnja.Za 3 godine urađena je trećina ovog projekta i kad bi dinamika ulaganja bila ista to znači da bi trebali čekati još nekih 6 godina do njenog otvaranja.
Hoćemo li čekati šest, više ili manje godina ostaje da se vidi.Čekati smo naučili i čekati moramo.Jasno je naravno svima da je ovo poprilično velik projekat, da on zahtjeva veća ulaganja, ali da je bilo volje i senzibiliteta onih u čijim je rukama donošenje ovih odluka Škola bi odavno bila izgrađena.
Ovo pitanje bi se riješilo i ne bi se ogriješili sve ove godine o sve njene učenike.A prošlo ih je od rata na hiljade kroz ovu baraku, odnosno ovaj školski objekat.U Medakovu, 06.05.2023. —
ALMIR LJEVAKOVIĆ
