Četvrtak, 30 lipnja, 2022
More
    spot_img

    Husein Galijašević – Moje iskustvo iz COVID19 bolnice u Tešnju

    Inficirao sam se Korona virusa, a da zbilja ne znam, kada i gdje. Gradska kafana već duže zatvorena, pa kafu pijem kod kuće. Obišao sam nekoliko događaja sa maskom i na distanci. Odlazio u trgovinu, kiosk, na bankomat, sa maskom na licu, a vjerovatno se mahinalno prolazeći ulicom i rukovao s nekim poznanikom.

    Uglavnom u petak 30.10. uhvatila me odjednom prava prehlada sa hunjavicom, koja je brzo prošla, ali mi je poslije toga nedostajalo vazduha, posebno noću, glava mi je bila teška i nisam se dobro osjećao. Nisam imao temperaturu, a kašalj je bilo povremen. U ponedeljak sam osjetio preznojavanje. Preležao sam tuberkulozu prije 20 godina, a pneumolog dr. Mudrov mi je prije više godina identificirao virusnu upalu pluća, kada sam imao simptome slične sadašnjim. Nemam temperaturu, kašalj nije inenzivan, nisam za ulazak u zdravstveni sistem identifikacije pa odlučujem otići u privatnu ambulantu specijaliste pneumologa dr. Mudrova.

    Snimak pokazuje početak upale pluća. Idem porodičnom ljekaru, dižem propisane lijekove i počinjem sa terapijom. Stiže poziv za testiranje u Dom zdravlja. Tamo srećem Amilu, kćerku kućnih prijatelja, koja bilježi u obrazac potrebne podatke, a jedan mlađi uposlenik mi vadi bris iz nosa (pri tom me prepoznao i spomenuo hroniku).

    Slijedi poziv i informacija da sam pozitivan. Obzirom na moje godine i hronične bolesti idem u bolnicu, dobit ću poziv. Dobivam poziv za snimanje pluća u Domu zdravlja. Sve se odvija veoma organizirano. Densa snima pluća, a mladi dr Dino (i ako iza odijela ne razaznajete lica osjeća se neka toplina u pristupu i glasovima osoblja).

    Dolazi hitna i vozi me na pneumologiju soba br. 4 -Odjeljenje Covid.

    U sobi tri kreveta. Jedan prazan, a na drugom Salih (78) iz Lepenice. Soba ima kupatilo sa tušem, lavabo i WC šolju. U sobi ima i TV.

    Ponovo u bolnici i ponovo se razmišljanja vraćaju unazad 20 godina. Tada sam imao infarkt i u isto vrijeme otkrili su mi promjenu na plućima. Nalaz na tuberkulozu negativan, ali su ipak kazali da će još provjeriti nekakvim pohranjivanjem ispljuvka i rezultatima nakon 40 dana. Ako nije TBC jest rak, a taj osjećaj znaju samo oni koji su ga doživjeli. U to vrijeme moj dobar prijatelj r. Ibrahim Širbegović je zračen nakon druge operacije na mozgu. Sastajali smo se kod njegove sestre Raise. Tada mi je ispričao kako je prije svake operacije morao dovesti svijest i podsvijest u istu ravna. Znali smo ga kako lagano komentariše svoju bolest i šali se na njen račun, ali on kaže da ima i ona dublja strana podsvijest koja ga tjera u drugom pravcu. Korona nije rak, ali ima za starije taj momenat neizlječivosti, pa navode na ista razmišljanja

    Pokušavam se okrenuti pozitivnim mislima, a u tome mi je pomagalo moje stanje čija klinička slika nije bila teška.

    Predveče odlazi Salih, a u njegov krevet dolazi Jozo (84) od Novog Šehera. Tek stigao iz Maglaja. Krupan čovjek, teško diše. Nakon intervenncije kiseonikom dolazi sebi, razmjnili smo nekolko informacija, dao mu telefon da razgovara sa suprugom. Bilo je i suza.

    Uveče sam na kratko zaspao, a kada sam se probudio vidio sam da nema Joze na krevetu. Ležao je na podu prema kupatilu. Dozivao sam ga, ali nije davao znake života. Odmah sam pozvao sestre koje su pristupile istog momenta unesrećenom, provjerile i EKG i samo glavom odmahnule. Uz velike napore su uspjele su pokojnika staviti na krevet i odvesti. Na moj pokušaj da pomognem nisu mi dale.

    Sutradan dva nova pacijenta u sobi, Zijad (1961) i Drago (1965). Obadvojica teško dišu. Odmah ih priključuju na kiseonik. Nakon nekog vremena dolaze sebi i sa njima se može komunicirati.

    Organizacija rada je zaista izvanredna, a osoblje profesionalno, vrijedno i humano. Daju terapije, među kojima su i injekcije, provjeravaju uređaje sa kiseonikom i dodaju u slučaju potrebe vodu. Vizite redovne, a često se pojave osobe (nemože se raspoznati ko je doktor, ko je sestra ko je spremačica). Navračaju i pitaju za stanje pacijenata. Provjetravaju prostorije. Redovno se čisti soba i kupatilo. Hranu donose u krevet. Čujem komunikaciju sestara sa osobljem preko interfona.

    Uveče problem. Jedna starija žena velike težine na podu. Ovaj put su mi sestre dozvolile da pomognem i uz velike napore smo je smjestili u krevet. Uveče je preminula.

    Zaista svi zaposleni zaslužuju divljenje i svako priznanje. Ovo je prava ratna bolnica.

    Prepoznao sam prof Besima Prnjavorca, koji je kako sam mogao saznati Načelnik odjeljenja. dr. Rifata Sejdinovića, a jednom mi sestra potvrdi da je tu bio i dr Omer Bedak. Ako sam dobro zapamtio spomenulo se i ime dr Azre. U nedjelju u viziti je bio i dr. Drljević iz Opće bolnice u Sarajevu kako bi se koristila njegova stručna pomoć kao infektologa.

    Sprat niže u hodniku instalisan rendgen. Laboratorija, pored testiranja, radi sve druge pretrage i važan je učesnik u procesu borbe protiv Covida.

    Imena sestara sam samo mogao čuti:Elma, Jasmina, Sumeja. Sestra Elma mi donijela sok od aronije i keks. Kaže poslao svekar Omer.

    Ja se sve bolje osjećam i nakon sedam dana odlazim kući u kućnu izolaciju, jer u kući imam dosta rizične dvije osobe. Deseti dan od odlaska u bolnicu dolazim i do svog računara, da zabilježim svoje iskustvo.

    Na kraju još jednom da kažem da sam ponosan na profesionalizam i humanizam u Covid odjeljenju. Ovo je zaista ratna bolnica i svi koji tamo rade zaslužuju veliko priznanje. Dok se ovako nešto ne desi nismo svjesni koliko nam ova Opća bolnica znači. Svi su oni ozloženi opasnosti zaraze, vjerovatno mnogi i zaraženi, ali se to ne prenosi u javnost. Vraćaju se na posao i rade.

    Ja sam imao sreću, mnogi nisu. Nadam se da ću uspjeti doći i do imena svih njih koji su radili ovaj teški posao i zabilježiti ih. Sada je to teško jer su svi pod velikim presingom

    Husein Galijašević – Tešanjski dnevnik

    antena

    spot_img

    Aktuelno

    spot_img

    Povezani članci