Niko nije bio ni sretniji ni tuzniji od mene kada bi se nad Tešnjem nadvili duboki snjegovi i zatrpali sokaci; sretniji, što je zima djeci donosila radosti, a tužniji, što moj prijatelj Safet Bašić nema čizama!
Tabaci bi tada izgledli kao jato prozeblih vrapčića ščućurenih na grmu đulbešečerke u dnu naše bašće, gdje bi se i ljeti i zimi okupljali i dživdžukali. Kuće utonule u debele snjegove djelovale su sanjivo. Iza prozora zastrtih ljupkim firangama (njem. Vörhang) i dugim bijelim zavjesama odvijali su se jednostavni životi mojih košija. U kućama nema svjetla, jer se štedi petrolej koga je teško nabaviti ali u pečima i glinenim furunama pucketaju vatre. Iz kuća se izvijaju bjeličasti pramenovi dima, kao na bajkovitim slikovnicama. Hvala Bogu ima drva, toplo je!
U kućama su se još sinoć rano, pred spavanje, ugasili svi razgovori. Jutros nema dovikivanja s prozora na prozor i s verande na verandu, sve je tiho, samo naš dobri komšija Nazoraga puhće od studeni i nosi u rukama veliku mangalu punu žeravice, ostavljajuci iza sebe trag u suhoj prtini. Pazljivo odmjerava svaki korak, jer je prije tri-četiri dana doživio veliku neprijatnost. Ispod snijega je naišao na poledicu, okliznuo se i tresnuo na leđa svom težinom. Iz ruku mu je poletila mangala i – kad hoće nesreća – sva žeravica mu se sručila na lice. Trzao se u snijegu kao izbačena riba na suhu i o tome se na smješan način pripovjedalo u Tabacima.
Dobri moj komsija Nazoraga nije to zaslužio!
Kuća nam je uz kuću. Između njih krhka drvena ograda koju bi možda trebalo obnoviti, ali već odavno, otkad pamtim, kao i da je nema. Nazoragi se nije dalo da ima djece pa je nas, prve komšije, pazio kao da smo njegovi. Mogli smo uči u njegov vočnjak, popeti se na njegovu razgranatu jabuku šareniku i brati je koliko nam je volja; mogli smo otresti šljivu bardakliju čiji su slasni plodovi bili veličine kokošijih jaja, ubrati njegovo grožđe kakvog u Tešnju nije bilo, beruckati ribizle dok još nisu sazrele i sladiti se sa mehkim šeftelijama i oskorušama što su rasle u dnu vrta. Nazoraga, Allah rahmetile, nikad ništa ne bi rekao ni zamjerio, čak ni onda kada bismo ulazili u njihovu staju i sa njihove krave Šoše skidali dlake da bismo od njih pravili „šikice“ za igru! To se zove tešanjski komšiluk!
Nazoraginca je bila još bolja. Dali je roditelji iz Dervente, sirotu, bez njene zelje i pristanka, za mnogo starijeg ali imučnog neženju Nazoragu Smailbegovića, vehtog i mršavnog zdravlja i stasa. Takav je bio običaj, roditelji su o svemu odlučivali. Nazor nije bio naoko privlačan, naprotiv, ali je bio dobar ko kruh. Upravo je svoju mladu ženu, po imenu Adviju, osvojio svojom plemenitošću i dobrotom a ne izgledom, muževnošću i ljepotom. Bilo je to vrijeme siromaštva i nemaštine, kada su žene čutke pristajale na sudbinu kakvu su im namjenili roditelji. Živili su skladno i često sam slušao kako Nazoraginca glasno pjeva, a udate zene koje bi u svom domu svakodnevno pjevale, pričalo se u Tabacima, ili su divanije ili su sretne i zadovoljne s mužem.
Kao dijete vrlo brzo sam shvatio da postoji osobna individualnost i da je potrebno imati svoj sud o svemu, pa i o ovrijednost novca. Znao sam koliko se za jedan dinar dobija šarenih bombona kod slastičara što je imao malu slastičarnicu ispod Karaule, na samom početku uspona prema Gornjoj čaršiji. Kao i druga djeca, najviše sam volio bombone i svaku paru koju bih dobio od roditelja ostavljao sam u toj slastičarnici. Ali, kako nisam mogao svaki dan sebi priustiti bombone, s vremena na vrijeme, zakucao bih Nazoraginci na vrata i ponavljao svakodnevnu mantru: „Pita mama imaš li joj posuditi jedan dinar, pa ce ti vratiti kad babo dođe iz Sreza?!…“
Nazoraginca bi me pomilovala po kosi i dala mi dinar uz riječi „Poselami Efendincu i nemoj izgubiti!…“, a ja bih umjesto kući odmah otrčao niz Kapu do slasticarnice i za dinar kupio bombona. Tako je to išlo ko zna koliko dana zaredom, dok moji roditelji nisu saznali da posuđujem novac i dobro me naružili, ali je Nazoraginca i dalje, kada bih postiđen prolazio kroz njenu avliju u posjetu Ibrahimaginci, kuckala na prozor ili me zaustavljala i davala mi po neki dinar, govoreći da nikome ne kazujem. Volila je djecu, Allah rahmetile njenoj plemenitoj duši!
Zime su znale poprilično paralizirati život u Tabacima, ali Nazoragu ništa nije moglo smesti da ujutru, uvijek u isto vrijeme, sa mangalom u rukama krene na posao u svoju malu brijačku radnju u Donjoj čaršiji u kojoj su se okupljali njegovi prijatelji i šapatom pretresali aktuelne događaje i odluke i direktive nove vlasti. Mi bismo ga sa prozora pratili kad bi prolazio pored Kape i spustao se pored Hundurove kovačnice niz Tabake.
Nama djeci, zima je donosila veliku radost. Često smo dogovarali grudvanje i „ratove“ između mahala, najčešće sa Gornjom čaršijom i to je znalo da potraje i po nekoliko dana. Ja bih, čim bi se probudio i doručkovao, molio majku da me pusti da izađem napolje. Obično me rano nije puštala, ali kada bi mi odobrila, oblačio bih gumene čizme, uzimao sa verande sanke ili skije, koje mi je napravio Ruštin i Omerov babo, i izlazio na sokak. Tamo je već bila graja, mnogi djecaci iz mahale, medju njima obavezno i moj prijatelj Safet Bašić, kojeg su od milja zvali Prčo. Bio bi bez cipela ili čizama, u tankim bratovim priglavcima, a nerijetko i bos, i ja sam često skidao svoje čizme i davao da zagrije prozeble noge, a ja bih se za to vrijeme vračao kući i oblačio debele priglavke koji su mi dolazili do koljena.
Safet je bio dobro dijete i poslušno dijete. U meni je uvijek izazivao tugu i neku vrstu prijateljskog sažaljenja. Bio je jedno od jedanaestero djece čiji su roditelji kao ratne izbjeglice bez igdje ičega došli odnekud iz Istočne Bosne. Bili su uboga sirotinja, ali su s vremenom iznad Tabaka uspjeli izgraditi malu potleušicu u kojoj nije bilo poda, nego su spavali na slami prostrtoj na golu zemlju.
Otac im je bio brižan i valjan čovjek, ali su vremena bila preteška i za normalne poridice. Bio je požrtvovan i spreman da radio sve poslove i Tešnjacima je činio različite usluge. Tako su se nekako prometali i život činili podnošljivijim.
Već s početka jeseni Safet i ja bismo obilazili periferiju grada i podbirali orahe u tešanjskim grebljima, brali žireve u hrastovim šumama i sve bismo ostavljali na tavanu njihove kucice. Brali smo kukuruze i krali bundave po njivama i poljima i sve bi to islo na Safetov tavan i sluzilo kao zimnica, ali nikada sve to nije moglo doteči do zelenog grma pa je moja majka često, zajedno sa mnom, hranila i mog prijatelja Safeta. U Tešnju je bilo nestašica i robe i hrane, ali niko nikad nije umro od gladi!
Zima je djeci u Tabacima donosila velike radosti, bez obzira koliko su se stariji Tabačani trudili da očiste sokake ili da ih pospu pepelom iz šporeta kako bi se po njima moglo kretati i odlaziti u džamije, mi djeca, uvijek bismo nalazili načina da utabamo snijeg i napravimo staze za sankanje i skijanje. Za to vrijeme, važnije tešanjske ulice čistila je drvena grtalica, koju su vukli konji. Za njom su uvijek trčala djeca, koristeći svaku ptiliku da uskoče na nju i da se voze koji metar.
A uvece, kada bi Tešanj utonuo u duge zimske noći, tada bi na snježne sokake izlazile djevojke i mlade zene. To su bili posebni trenuci koje su mnogi jedva čekali. Tabacima bi odjekivao veseli ženski kikot, koji je mamio mlađahne momke i u njima budio nadu da će se baš te noći sresti sa svojim simpatijama i odvesti ih u pomrčinu, tamo gdje ih niko neće vidjeti.
Izlazili bi iz svojih toplih domova i u zvjezdanim zimskim noćima jasnim zvižducima pokušavali da obznane da su tu i da čekaju. Sa kućnih prozora, iza firangi, brižne su majke i radoznle mahaluše, pratile sve što bi se napolju dešavalo, ali su uvijek na spavanje odlazile uskračene i s puno dilema, sumnjčavih naslučivanja i pitanja ko je tu noć bio s kim, gdje su ovi ili oni odjednom nestali sa sokaka, jesu li se ono dvoje javno uzeli za ruke i da se nisu, ne daj Bože, negdje sakrili, milovali i ljubili. O tome se u povjerenju među ženama raspredalo i odgonetalo cijeli sljedećo bogovjetni dan, ali do istina se nikad nije moglo doći.
Romantične zimske noći često su se završavale dobrohotnim ogovaranjima ali i trajnim prijateljstvima i brakovima.
Žene i djevojke su se rijetko sankale pojedinačno na sankama, već bi najčešće sjedale na duge drvene ljestve kojima je bilo jako teško manevrisati, pa su najčešće poslije dvadesetak metara udarale u neciji kucni zid ili ogradu i prevrtale se uz vrisku i smijeh. Ali sve to nije trajalo dugo. Sa prozora su pozivale brižne majke i u sokacima se polako gasio kikot. Grad je tonuo u duge zimske noći.
Za to vrijeme, u našem susjedstvu, u Arifaginčinoj kuci, organiziralo se komušanje kuuruza. Tu bi se najčešće okupljali djevojčice i zamomčeni djecaci. Među njima bi bila i moja sestra Subha i njene prijateljice Ferida Bajraktarević, Halisa Mahmutefendić, Vahida Ćehajić i mnoge druge. Na večerima komušanja rađale su se prve mahalske simpatije i ljubavi, pa bi večeri prolazile u veselom i neobuzdanom zadirkivanju i dobacivanju između djevojčica i dječaka, a redovno bi se pjevale i prikladne pjesme. Djevojčice bi obično podbadale dječake pjevajući pjesmu: „U mog dragog kuća od dva boja, dole svinjac, gore kokošinjas!…“, a djecaci bi odmah odgovarali stihovima: „Onu malu u džemperu žutu, uzeću je za nevolju ljutu, za nevolju, dok ne nađem bolju!…“
Plemeniti Tešanj tako je dočekivao proljeće i prve laste…
NASTAVAK SLIJEDI
