“Ilhamijin put u smrt “– Rešad Kadić

Rešad Kadić

Rešad Kadić je bio bosanskohercegovački književnik i novinar. 2008. godine su povodom 20. godišnjice njegove smrti objavljena “Izabrana djela Rešada Kadića” u četiri sveska, a jedna osnovna škola u Tešnju nosi njegovo ime. Publika kojoj se obraćao je raznovrsna, a nekoliko romana je objavio pod pseudonimom.

Obrazovanje

Obrazovanje je stjecao u Sarajevu.

Privatni život

Rođen je 1912. godine u Sarajevu. Bio je u braku s Habibom Kadić, rođenoj Prcić. Njih dvoje nisu imali djece, ali je Habiba imala sina Hasana Krivošiju koji je Rešada za života istinski poštivao i pazio pa je on u svojoj oporuci, u slučaju da ga supruga ne nadživi, sve što ima ostavio Hasanu.

Umro je 1988. godine u Sarajevu, a prema vlastitoj je želji sahranjen u Tešnju, gdje je pokopana najbliža rodbina njegove majke.

Posao

Rešad Kadić je od 1932. do 1941. godine radio kao novinar u sarajevskom “Jugoslovenskom listu”. Osim toga, od 1939. do 1940. godine bio je urednik sarajevskog tjednika “Naša pravda”.

Spada u red vrlo plodnih pisaca, a svoje prve redove (dvije priče) objavio je kao devetnaestogodišnjak u sarajevskoj “Literarnoj štampi”. Najpoznatiji je po svom “Mevludu”, za koji je 1963. godine osvojio prvu nagradu na natjecanju Vrhovnog islamskog starješinstva, ali poznati su i njegovi romani i pripovijetke. Od vjerskih spjevova je napisao i “Gazi Husrev-beg” te “Život i smrt hazreti Fatime”.

Kadić je napisao i nekoliko akcijskih i kriminalističkih, čak i znanstvenofantastičnih romana. Prema mišljenju književnika i publicista Faruka Dizdarevića, Rešad Kadić je u Sarajevu, Novom Sadu i Beogradu objavio devet takvih romana pod pseudonimom Aleksandar Radenković ili Al Radek, a to su: “Druga smrt doktora Langa”, “Čovjek iz žute kuće”, “Trojica traže alibi”, “Neman iz Richmonda”, “Voštani vojnik”, “Kralj hašiša”, “Zlatni buda” i “Galerija prokletih”. Pisao je i pod pseudonimom Mirza Tešnjak.

Objavio je i zbirku pjesama za djecu “Žuri Mirza na pouku”, ali i povijesne romane i pripovijetke “Ilhamijin put u smrt”, “Bašeskijin posljednji zapis”, “Pripovijedanje o ljudskim sudbinama i paši Latasu” pa možemo zaključiti da se u njegovom opusu može pronaći širok žanrovski i tematski spektar.

Džemaludin Latić je za Kadića rekao kako je pisao o bolu jednog čovjeka te o jadima i nesrećama koje su mučile muslimane, ali i kršćane i židove.

Do kraja 2. svjetskog rata je u raznim listovima objavio sljedeće pripovijetke: “Jadnik”, “Njegovo pismo”, “Umiranje”, “Nakaza”, “Sirotinjska suza”, “Suljo drvar”, “Garonja”, “Ahmetbegova Saida”, “Selimov nadobudni sin”, “A život se je samo šalio”, “Velika noć malog čovjeka”, “Jedini prijatelj pralje Marije”, “Behari su mirisali…”, “Bosanski ponos”, “Mujkanov Bajram”, “Carev imam” i “Grmljavina”.

Prvu poslijeratnu priču “Mati”, objavio je tek 1967. godine, a nakon nje su uslijedile “Zmija otrovnica”, “Taj kao što sam ja”, “Na šta se ljuti Junuzaga Čukundruk”, “Majstorovi golubovi”, “Turski pop”, “Tuđinac”, “Posljednji Lubo” i “Šejtan”.

U njegovim pripovijetkama su prisutni seljaci, trgovci, maloumnici, age i begovi sa svojim ženama, koji predstavljaju tri društveno strukturirana povijesna okvira – pod Turskom Carevinom, Austro-Ugarskom Monarhijom i Jugoslavijom, a radnje su smještene u Sarajevu ili u neimenovanoj kasabi.

Najveća postignuća

Jedna od najistaknutijih spisateljskih odlika Rešada Kadića je to da je uvijek pisao jednostavnim, razumljivim i jezgrovitim narodnim jezikom.

Njegov opus se sastoji od djela različitog žanrovskog i tematskog spektra – od vjerske književnosti u užem smislu, preko povijesnih romana i pripovijedaka do akcijskih i kriminalističkih romana.

Pjesnik, kulturni povjesničar i prozaist Amir Brka je 2012. godine u Tešnju, na stotu godinu od Kadićevog rođenja, organizirao znanstveni skup u njegovu čast.