More
    spot_img

    Ferid Spahić, jedini preživjeli sa jame Paklenik: Kad su prva dva čovjeka otišla u jamu onda definitivno shvatiš da je kraj


    Na današnji dan navršava se tačno 30 godina otkako je Višegrađanin Ferid Spahić, gledajući kako tijela njegovih sugrađana izrešetana rafalima nestaju u tami jame Paklenik kod Sokoca, smogao snage da pobjegne sa gubilišta. Jedini je od 50 zarobljenih Bošnjaka iz njegovog Smriječja i drugih sela kod Višegrada, koji su zarobljeni na prevaru, te uz obećanje da će biti evakuirani prema Skoplju dovedeni do mjesta strijeljanja.

    Na začelju kolone

    – Sjetio sam se u tri sata danas dok sam sa kolegama čekao da krenemo kući. Pogledaj, tri sata, prije tačno 30 godina sam ušao u selo Mrčići. Znam to jer su se u to vrijeme sa radija čule vijesti – kaže Spahić.

    Nekoliko sati ranije, oko podneva 15. juna 1992. godine, Spahić je bio na začelju kolone koja je polako nestajala u ponoru Paklenika. Pognute glave, s rukama vezanim žicom, u tišini koju bi prekidali samo pucnji i povici monstruma, čekao je svoj red. To su bili i najteži trenuci u dugom skrivanju po šumi, pregovorima, zarobljavanju i putu ka gubilištu, a potom i bijegu od ubica.

    – Iako sve gledaš, vidiš da je kraj, ali uvijek postoji i neka nada da može nešto da se desi, ali kad su prva dva čovjeka otišla u jamu onda definitivno shvatiš da je kraj i da ti moraš da umreš sa 29 godina. Stojiš u redu i čekaš da dođe tvoj red. To je taj momenat kad se mozak odvaja od tijela. Ne znam ni danas odakle mi ta snaga. Dobro, kraj je, ali da vidim ima li izlaza. Narediš mozgu da razmišlja, to je kod mene upalilo i ja danas evo sjedim. Imao sam 29, od tada je prošlo 30 godina, dupli život živim – sjeća se Spahić.

    Vezanih ruku Ferid je bježao kroz šumu. Ni sam nije znao kamo, ni do kada, ali samo je želio biti što dalje od Paklenika. Nakon lutanja, stigao je do Mrčića gdje ga je u svome domu skrila nana Mina Jahić, kojoj je bivša američka državna sekretarka Hilari Klinton (Hillary Clinton) 2011. godine dodijelila priznanje za ličnu hrabrost. Drama na Pakleniku, uprkos činjenici da se nakon rata uspio vratiti normalnom životu, ostavila je trajne posljedice.

    Mozak kao uništena Vijećnica

    – Svaki dan, pogledom, sluhom i svim osjetilima, mi primamo određene informacije. One ulaze u mozak i tamo se slažu na police, pa ti uđeš kao u biblioteku i uzmeš ono što ti treba. Ali kad gledaš smrti u oči, kad si svjestan da je kraj, kad ta informacija uđe u glavu, ona tu biblioteku raznese. Zato je moj mozak isto kao Vijećnica u ratu. Tu su naslovi, tu je sve, ali sve je u haosu i treba ti vremena da se snađeš. E tako i ja funkcionišem, dobro je sve, zapnem negdje, ali mi treba jedno slovo da mi pomogne da odapnem – objašnjava Spahić.

    Ferid Spahić, jedini preživjeli sa jame Paklenik: Kad su prva dva čovjeka otišla u jamu onda definitivno shvatiš da je kraj
    Ferid Spahić, jedini preživjeli sa jame Paklenik: Kad su prva dva čovjeka otišla u jamu onda definitivno shvatiš da je kraj

    Ratni zarobljenici u ovoj zemlji nikada nisu ostvarili svoja prava, Spahiću je jedanput trebao banjski tretman pa ni to nije uspio dobiti i živi od povremenih poslova i vlastitog rada.

    – Bio sam na pumpi dugo vremena, a onda više nisam mogao podnijeti. Otkako sam napustio taj posao sasvim sam drugi čovjek. Sad sam u “Parku” već godinu. Radim nešto s klupama, popravljam dječije parkove po Sarajevu i fino mi je. Nije monotono, u pokretu sam, odgovara mi posao – kaže Ferid Spahić, jedini preživjeli sa jame Paklenik.

    AVAZ



    spot_img

    Aktuelno

    spot_img

    Povezani članci