Hidu Pljakića iz udaljenog sela Vrapče kod Tutina život nije mazio, ali ovaj hrabri čovjek ponosno se iz svih nedaća izdigao kao pobjednik i najbolji je primjer pobjede nad samim sobom i svojim hendikepom.
- Bila je to zima 1982. kad sam imao šesnaest godina. Krenuo sam u školu po smetovima i snijegu, u daljini sam vidio krov škole, ali do nje nikako nisam stizao. To mi je bio prvi put da zakasnim u školu. Osjetio sam neku toplotu kroz čitavo tijelo i zaspao u snijegu. Tako su me pronašli đaci u snježnim nanosima, ni sam ne znam koliko vremena sam tu proveo, ali su stigli da me spasu – započinje priču Hido za RINU.
Nakon toga na nogama su počele da mu se otvaraju rane, a poslije je uslijedila amputacija jedne, pa i druge noge. Između dvije operacije oženio se Bajramkom i dobio kćerku, a poslije nekoliko godina i drugu. Tad se po prvi put uplašio svog hendikepa.
Bio sam u strahu kako ću prehraniti porodicu, nisam znao šta da radim. Ali, nisam imao vremena da očjavam morao sam da prehranim porodicu. Supruzi sam jedno jutro rekao da mi spremi svečano odijelo i košulju, našalio sam se da mi pripremi i cipele kako bih otišao na razgovor za posao. Od tada kao da sam dobio neku nevjerovatnu snagu i ustao. Sljedeće jutro sam na rukama otišao do susjednog sela i radio. Nabrao sam dvije pune kante gljiva i tako zaradio prvi novac. Poslije toga sam redovno išao u berbu gljiva, ljekovitog bilja, cijepao drva i obarao stabla. Sve sam to radio samo sa dvije ruke, jer noge nemam. Ljudi u prvi mah nisu vjerovali da ću uspjeti, ali kasnije su svi to prihvatili- kaže ovaj čovjek heroj.
Zahvaljujući velikom humanitarcu iz Novog Pazara Hidi Muratoviću i novinaru Miri Nićiforoviću uz pomoć mnogih humanih ljudi ovom velikom borcu napravljena je kuća bliže magistralnom putu, jer toliko novca ipak nikad ne bi mogao da zaradi da to sebi obezbijedi. Kad su kćerke stasale i zasnovale svoje porodice, Hido i Bajramka su se preselili u stan u Novom Pazaru opet zahvaljujući velikim i humanim ljudima, za koji je ostalo samo još malo da se isplati do kraja. Moja Bajramka je isto invalid, ali je veliki borac i lavica. Kad vam život da tako veliko iskušenje ostaje vam samo da se borite za svoju djecu. Ja hodam na rukama, a ona uz pomoć hodalice. Bilo je teško i za mnoge nezamislivo, ali uspjeli smo. Bajramka bi uskoro trebalo da ide u Beograd na operaciju kako bi mogla konačno smaostalno da hoda bez nje. Troškovi prijevoza su ogromni, pa se nadamo da ćemo i to uskoro nekako riješiti da možemo da odemo – kaže Hido.
Najveća njihova sreća su im dvije kćerke i pet unučica. Kako kažu, njih kad vide ništa nam ne pada teško da urade, pa čak i ono nemoguće. Ovaj junak iz Tutina upravo je to i učinio – hodao na rukama kako bi prehranio porodicu.
HAYAT
